IVAN GORAN VITEZ

Autor hit predstave ‘Sastavimo vladu‘: ‘U Hrvatskoj nam još samo nedostaje Ministarstvo korupcije‘

Ivan Goran Vitez

 Marko Todorov/Cropix
Za Jutarnji govori autor predstave ‘Sastavljamo vladu‘, novog komada Histriona, kojom su otvoreni i Gumbekovi dani

Hrvatska bi Vlada trebala imati Ministarstvo korupcije, Ministarstvo odgode, Ministarstvo ukopa … Tako je vladu rekonstruirao, bitne joj resore dao Ivan Goran Vitez, autor teksta i redatelj predstave "Sastavljamo vladu", novog komada Histriona kojim su ove godine otvorili i Gumbekove dane. Egoistička nezrelost uvrijeđenih dječaka koji na sebe privlače pažnju baveći se efemernim stvarima, izostanak svake odgovornosti, to kako nam funkcioniraju premijer i predsjednik države, među ostalim, satirička je potka ove predstave.

"Zadaća je kabareta satirizirati društvene aktualnosti, odlučio sam ne okolišati nego udariti ravno u glavu, tamo odakle, po nekim tumačenjima, riba smrdi. Zapravo mi je čudno da se netko dosad već nije uhvatio ove teme - potpuno nesuvislih verbalnih obračuna naših vrlih visokih državnih dužnosnika, jer se materijal doslovno piše sam. A kako ne bi sve ostalo na zrcaljenju ovih svakodnevnih medijskih eskapada, kabaret sam koncipirao kao krajnje konstruktivan pokušaj sugestije kako bi Vlada RH trebala izgledati tj. od kojih ministarstava biti sastavljena. Sadašnji broj ministarstava je nesumnjivo prevelik, u ovim vremenima štednje i odricanja, pa je naš prijedlog smanjiti im broj na šest. I ta ministarstva zatim prilagoditi pravim potrebama naše države, osnovati npr. Ministarstvo korupcije, Ministarstvo odgode, Ministarstvo ukopa, dakle pokriti one sektore na kojima nam državna politika počiva. Imao sam tu sreću naći dva odlična mlada glumca, Marka Hergešića i Bogdana Ilića, koji su bili em voljni em slobodni raditi i onda smo kroz nekih dva mjeseca proba zajedno uobličili našu predstavu."

image

Scena iz predstave

image

Scena iz predstave

image

Scena iz predstave

U tekstu je aluzija, češćih i tek usputnih, na razne političare, neki već odavno i nisu na vlasti ni pri vlasti, nasreću više nisu ni u politici. Od svih imena koja su prošla političkom arenom od hrvatske suverenosti na ovamo, tko je osobito dobar materijal za satiru i zašto?

"Nažalost, nekako smo zagazili u postsatirično doba, što će reći da niti jedna satira, koja bi po svojoj prirodi trebala biti ponešto odmaknuta od realnosti, više ne može držati korak s tom realnošću koja se vremenom potpuno odmaknula od sebe same. Satiričar bi trebao moći karikaturalizirati istaknute osobe i pojave, ali kako to izvesti kad se dotični svim silama sami trude biti karikature onoga što bi trebali predstavljati? S druge strane, obrušiti se na nekoga tko više nije u žiži djeluje malo kukavički, što si satira ne bi smjela dopustiti. U biti bi u današnjoj postavci stvari trebalo naći nekoga tko pokušava svoj posao obavljati savjesno i odgovorno i satirizirati njega, jer je kao takav društvena anomalija. A, tko je taj? Nemam ga baš na radaru. Tako da nam ne preostaje ništa drugo nego bar nazivati stvari pravim imenom, kad ih već ne možemo ironizirati."

image

Scena iz predstave

image

Ivan Goran Vitez

Marko Todorov/Cropix

Ide li još uvijek ljudima u kazalište smijati na račun loše politike? Dojam je da je politika toliko toksična da čovjek više ne želi ni satiru koja bi ga podsjetila na nju. Zašto se ljudi vole smijati političarima, u zemlji gdje su građani slabo politički pismeni i rijetko sankcioniraju vlast dojam je da im je katarzični smijeh u kazalištu jedino što preostaje?

"E, sad, ja se apsolutno mogu složiti da je te toksičnosti u medijima puno previše, što je možda i najveći dio problema. U nekakvom idealnom svijetu bi mediji trebali jednostavno ignorirati sve te bespredmetnosti koje svakodnevno vrište s naslovnih strana, bar na način kako ih prenose. Kad bi aktualni predsjednik i premijer krenuli s osnovnoškolskim podbadanjima, mediji možda ne bi trebali biti platforma za prenošenje tih besmislica, nego svaki takav pokušaj distrakcije od stvarnih problema prokomentirati kroz prizmu, recimo, činjenice da je šest hrvatskih građana već mjesecima u zambijskom zatvoru jer su htjeli učiniti ono što im njihova država nije bila u stanju omogućiti. Ovakvi kakvi su sada, mediji samo hrane najprizemnije strasti, nijedan im stvaran problem nije tema duže od dva do tri dana. I što je onda korektiv takve društvene situacije? Pa, možda baš odlazak u kazalište gdje će vladajući, kojima se daje neograničen medijski prostor za svaki proplamsaj njihovog poremećaja osobnosti, biti svedeni na pravu mjeru. Građanima ne bi bilo loše osvijestiti ili se prisjetiti toga da je riječ o državnim službenicima čija je zadaća servisiranje države i njenih građana, a ne svoje potrebe za bivanjem u centru pažnje. Dio kabareta "Sastavljamo vladu!" je i prepuštanje članovima publike ministarskih pozicija u našoj verziji Vlade RH, jer i tako je svejedno tko je ministar dokle god slijepo sluša svog Mandatara, i ljudi bez problema pristaju biti dijelom zafrkancije.

A kad kažete da su građani slabo politički pismeni, što bi se tek trebalo reći za one koji bi politički pismeni morali biti, ergo političare? Ali ulazimo u malo širi problem nego ga omeđuju granice ovog našeg prekrasnog, ali svejedno prcmoljka od države."

Što kazalište u tom smislu može donijeti, može li ono biti i katarza i mjesto gdje se nekim glasačima "upale lampice"?

"Uzalud se glasačima pale lampice, ako nemaju kome taj svoj glas dati. Ako gledamo postotak izlaska na izbore, glasačima su lampice već odavno upaljene. No, jednako se tako u njih uvukla apatija, ideja kako nikakvim osobnim angažmanom nije moguće stvari poboljšati. Tako da bi kazalište, ali i film, književnost, glazba, strip trebali tu apatiju nagrizati, svojim primjerom pokazati da borba ima smisla, da se današnje pseudoautoritete smije i mora propitivati. Lampice koje bi se pritom trebale upaliti su maglenke. Ali jednako tako publici treba dati do znanja da nije dovoljno samo propitivati, da treba biti u stanju ponuditi i konkretna funkcionalna rješenja. "Ja samo postavljam pitanja?" je pristup koji bi ljudi trebali nadrasti kroz školovanje i u jednom trenutku shvatiti da su odrasle osobe spremne ne samo postavljati pitanja nego i davati smislene odgovore."

Kojom se temom umjetnički kanio pozabaviti a do sada nije i zašto nije? "Da se nadovežem na dosadašnji razgovor, meni je uvijek glavna preokupacija publiku uvjeriti da može više pa sam ih u tom smislu uvijek zasipao informacijama, uvjeren da će ih znati primiti i procesuirati. Tako da mi je teško reći da se dosad još nisam bavio nečime s čim sam htio, na način na koji sam htio. Bilo je scenarija i tekstova koje nisam realizirao, a u tom sam trenutku silno želio, ali to je realnost ovog posla, nikako nešto nad čime bih naricao. Kad čovjek vidi da nešto ne ide, koliko god energije u to uloži, bolje mu je trezveno razmisliti i promijeniti pristup ili pravac nego i dalje trošiti energiju na nešto za čim nema vajde. Tako da najviše čemu se mogu nadati je i u budućnosti znati prepoznati taj trenutak i na vrijeme reagirati. A ako se čovjek ima potrebu kreativno izraziti, može to učiniti i izrađujući nakit od sušenog mesa, mogućnosti su beskonačne."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 18:00