Žalim što nikada nećemo doznati kako bi zvučao 10. album Nirvane, ali se radujem što Foo Fighters i Pearl Jam i dalje objavljuju sjajne albume

Minulog travnja, u kojem se navršila trideseta obljetnica smrti Kurta Cobaina, nekoć najveći takmaci njegove Nirvane, ali i grunge-rock suborci iz Pearl Jama objavili su novi album "Dark Matter", pa se prigodno osvrnuti na posve drugačije karijere tih sastava. Dočim je Nirvana bila ona koja je grunge-rock iz podzemlja katapultirala u orbitu dotad uglavnom rezerviranu za srednjostrujaške i teškometalne rock sastave, ali je i u njoj izgorjela poput meteora, Pearl Jam su u početku smatrali "kukavičjim jajem" korporativne diskografije u "grunge-rock gnijezdu". Takav je tada bio i moj dojam, premda se znalo da su Stone Gossard i Jeff Ament potekli iz Green Rivera, u kojem su se kalili i Mark Arm i Steve Turner iz Mud­honeyja, koji se u Zagreb vraćaju 15. rujna (Tvornica kulture). "Kamen spoticanja" bio je kalifornijski surfer Eddie Vedder što je bilo glupo jer nikome pak nije bilo čudno što je za bubnjeve Nirvane zasjeo Dave Grohl­, koji je u Seattle stigao iz Washington D.C.-ja kao bubnjar hardcore punk grupe Scream.

Ostavimo li po strani priču o Mother Love Bone i Temple Of The Dog, doimalo se spornim što je Eddie Vedder ispočetka izgledao poput "zlatnog boga", kao i to da Pearl Jam nisu krenuli sa Sub Popa, poput većine drugih grunge-rock bendova, uključivši Nirvanu čiji je Kurt Cobain izgledao poput luzera izjedanog krivnjom zbog uspjeha. Nažalost, Cobain se i zbog toga, a još više zbog ovisnosti, ubio, a Vedder iznašao način kako da ga uspjeh ne skrši, baš kao što je kasnije u roli "zlatnog boga" rocka naučio uživati i Dave Grohl s Foo Fightersima. Stoga, koliko žalim za Cobainom zbog čije smrti nikada nećemo doznati kako bi zvučao deseti album Nirvane toliko se radujem konstatirati da je nakon prošlogodišnjeg sjajnog jedanaestog albuma Foo Fightersa "But Here We Are" Pearl Jam objavio tek zeru manje dojmljiv dvanaesti album "Dark Matter". A i Mudhoney i Melvins, a potonji su se potvrdili prošle godine u Tvornici kulture, deru iz slične underground pozicije u kojoj su bili koncem 80-ih.

Stoga, koliko je samoubojstvom Cobain petrificirao status rock‘n‘roll sveca iz famoznog "kluba 27" i time dokinuo Nirvanu da se na bilo koji način kompromitira kasnijim albumima toliko cijenim što Pearl Jam i Foo Fighters ustrajavaju na putu kojim su dospjeli do statusa cijenjenih rock veterana.

Također, koliko mi je žao što se Cobain slomio toliko se divim Vedderu i Grohlu na njihovoj upornosti. Možda je takva upornost i teža od toga da netko digne ruku na sebe, zaključujem donekle i iz vlastitog, također veteranskog iskustva s pozicije rock­ kritičara, što je još nezavidnija pozicija i uzaludniji posao od onoga kojeg kao vremešni "zlatni bogovi" rocka obavljaju frontmeni Pearl Jama i Foo Fightersa. Poanta je da svoj posao ne otaljavaju krčmeći staru slavu, nego ga obavljaju zdušno, marno i kvalitetno. Takvim se doima i album "Dark Matter", koji naslovom sugerira da se nalazimo pred zastrašujućom "mračnom tvari" koja sve dobronamjerne ljude čini nemoćnima i sitnima, čak i ako si jedna od najvećih rock zvijezda otkako je Elvis prvi put osvanuo na televiziji. Uz to, Pearl Jam su često igrali riskantno, uključivši i rat s Ticketmasterom, a nisu šutjeli ni protiv raznih zala koja se proteklih trideset godina valjaju Amerikom, posljedično i svijetom.

Daleko od toga da je "Dark Matter" glazbena revolucija jer nešto takvo načelno i nije posao dugovječnih rock bendova, a i jednu su revoluciju Pearl Jam s Nirvanom i drugima izveli kad su bili mladi i kad je za to bilo (njihovo) vrijeme.

Bitnije je od nekog novog izmišljanja tople vode da iz pjesama poput "Scared Of Fear", "React, Respond", "Upper Hand", "Running", "Got To Give", "Setting Sun" i ostalih isijava dojam da je Pearl Jamu i danas stalo do vjere u rock‘n‘roll kao neopipljivu, ali moćnu materiju.

Točno, ovaj album, ma koliko nabrijan i napucan bio ili baš zbog toga, neće značiti ništa generaciji Z, ali će brojnim pripadnicima moje generacije X dati do znanja da Pearl Jam zadržavaju smisao postojanja iz ranih 90-ih. Ono što nema smisla je ovakav svijet kojim evidentno upravljaju odvratni stvaratelji i poklonici "tamne tvari" koji žele i fizički zatrti sve drugačije od sebe.