Dio kolega je debi “The Brutalist” (2019) riječkog dua The Siids, kojeg tvore Darko Terlević i Stanislav Grdaković, proglasio jednim od najboljih albuma hrvatske produkcije u minuloj dekadi, no mene se nije toliko dojmio. Možda i stoga što sam sad već stvarno preimpregniran kolektivnim neizlaskom ovdašnje “srednjedobne” publike iz 80-ih, a sličan dojam ostavlja i novi album The Siidsa. Naime, gotovo sve na albumu “II”, izuzev pokoje pjesme poput “We’ll Wait For It” s dojmljivom i vješto posloženom međuigrom elektronike, saksofona i gudača, previše podsjeća na recepte Depeche Modea, Pet Shop Boysa, New Ordera i njima srodnih sastava iz 80-ih, a bez dovoljno nečeg novog ili svojeg. Posrijedi jest ukusan i ambiciozno osmišljen synth-pop s uplivom gothic-rocka što je u nas bilo i ostalo popularno, ali nedostaje više osobnosti i originalnosti The Siidsa pa se “II” doima poput solidne stilske vježbe na temu “retro” elektroničke pop glazbe, no ne i povrh toga.
Nedostaje (mi) suspstance i napetosti, izvornosti i strasti, drame i dubine pa (mi) je zanimljivije što Darko Terlević kao glavni glazbeni suradnik kreira u pjesmama Borisa Štoka (ex-Quasarr) nego u okviru The Siidsa. Da ne bi bilo zabune, Stanislav Grdaković također iskazuje dostatan vokalni potencijal i nepobitnu eleganciju, no ostaje pitanje koliko bi više, autorski i artistički, dobacile pjesme The Siidsa da nisu toliko formulaički zakopane u 80-ima, a što zamjeram i mnogim današnjim, The Siidsima srodnim synth-pop, post-punk i gothic-rock sastavima iz inozemstva. Izlaz postoji jer da se više zagledaju u svoju nutrinu umjesto u previše čujne uzore, The Siids bi i na engleskom, što im ipak priječi jači komercijalni proboj na domaćoj sceni, bili ineresantniji i impresivniji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....