Poslušali smo novi album Mile Kekina: Četiri-pet skladbi ‘miriše‘ na hitove

Pjesme s Kekinovovog stilski zbrkanog prvog solo izdanja “U dva oka” (2001) definitivno nisu bile podesne za Hladno pivo, a i bitno čvršća, vrlo osobna “Kuća bez krova” (2018) također je bila logičnija kao kantautorski nego kao album Hladnog piva. “Bilo je mojih autobiografskih pjesama i u opusu Hladnog piva, no nikada niti jedan album mog matičnog benda nije bio autobiografska cjelina kakvu sam osmislio kroz ‘Kuću bez krova’.

Pivo često ima ‘drito u facu’ glazbeni pristup dočim na solo albumu ‘Kuća bez krova’ mogu biti i autorski i aranžmanski drugačiji, da ne velim mekši i nježniji”, pojašnjavao je Kekin u intervjuu 2020. godine autoru ovog teksta odluku da spomenuti album objavi kao kantautor.

Iste godine Pivo je objavilo “30 godina - Greatest Hits Live” pa nakon pandemije korone održalo turneju “35 za 35” čijim je završetkom, kako jesenas reče Mile, nastupio “hijatus”. Posljednji autorski studijski album Hladnog piva time je ostao “Dani zatvorenih vrata” iz 2015. godine, a nakon spomenute turneje bilo je jasno da će “hijatus” potrajati. Uz to su krenule i informacije o Kekinovom trećem solo albumu “Nježno đonom”. Prije koji dan kolegi Igoru Jurilju za portal glazba.hr izjavio je i da je “došlo do shvaćanja da s Hladnim pivom više ne osjećam tu radost i da ću tu priču završiti. U tom periodu su nastale ove pjesme i onda sam iznenađen kako je album ispao nevjerojatno pitak i optimističan; nekako poletan. Mislim da je za to zaslužan prvenstveno Mark (Mrakovčić, producent albuma - op.a.) koji ponekad i u neke ozbiljnije tekstove uspijeva ubaciti onog glazbenog humora i nekog poleta”.

Mile Kekin

Vjekoslav Skledar

Time je, više ili manje službeno, označen i konac postojanja Hladnog piva. Možda jednog dana dođe do nekog reuniona, no jasno je da je Kekin sada posve fokusiran na kantautorsku karijeru iako bi se gotovo sve pjesme s “Nježno đonom” lako, za razliku od onih s “Kuće bez krova” i “U dva oka”, uklopile u repertoar Hladnog piva. Pri kraju albuma nalazi se i “Adria (Zimmer frei zwei)” koja se izravno nastavlja na hit “Zimmer Frei” Hladnog piva s albuma “Šamar” (2003), potvrđujući tezu da se Kekin na kantautorskom “Nježno đonom” bavi temama kojima se ranije bavio u okviru Hladnog piva. U istoj konstatira na njemačkom jeziku kako je Nijemcu naša zemlja njegova plaža, a hotel u kojem je odsjeo njegov rezervat dok oko njega skače nečije hrvatsko dijete, ujedno njegov konobar. Mile je ubo poantu, no ovdje strši pa ju je možda trebalo ostaviti za non-album “ljetni singl”.

I većina drugih pjesama je karakteristična za njegov pjesnički stil kojim teže teme presijeca (crnim) humorom. “Pater familias” se bavi povratkom u tradicionalne muško-ženske uloge kakvima i dalje teži veći dio hrvatskog društva, “Zubić vila” ravnozemljašima i antivakserima, “Nikad sit” i uvodna “Što će reći ljudi” (ne samo političkim) egomanijacima, “Ratnik svjetla” internetskim hejterima, “Orangutan” propitivanjem napretka homo sapiensa u odnosu na bliske primate… Sve su to predobro poznate teme kakve je Kekin već obrađivao u okviru Hladnog piva. Čak je i odjavnu “Guvernal” moguće zamisliti kao nastavak pjesme “Pijan” s albuma “Pobjeda” na kojem je Pivo koncem 90-ih uz pomoć producenta Edija Maružina zaokrenulo glazbeni kurs u odnosu na prva tri, bitno brža i bučnija albuma.

Sličnom receptu, ali ovaj put uz Marka Mrakovčića (produkcija, električna gitara) kojem stilska šarolikost nije nepoznanica, Danka Krznarića (električna gitara i klavijature), Andrije Laze (akustična gitara i harmonika) Viktora Slamniga (bas) i Marija Petrinjaka (bubnjevi i perkusije), Kekin je pribjegao i na “Nježno đonom”, a žanrovskoj širini pridonijeli su i gostujući Mak Marko Murtić (saksofon), Marin Ferketin (trombon), Zvonimir Bajević (truba) i Igor Pavlica (truba). Moguće je da i zbog njih dvije-tri pjesme zvuče kao da su nastale pod uplivom Rundeka i Sachera nakon raspada Haustora, što je zgodna analogija, a jedna-dvije i pod utjecajem Bregovića. Za svakog ponešto u rasponu od alter-rocka preko balkanskih ritmova i truba do springstenovskog prosedea, indie-popa i folk-punka, ali ne i konfuzno mada se prva polovina albuma, zaključno s dobrom baladom o lošoj vezi “Gdje sam bio do sad”, doima konzistentnijom od druge u kojoj je najdojmljivija “Mala”.

Četiri-pet skladbi “miriše” na hitove, pod uvjetom da radijski urednici budu skloni starije favorite Hladnog piva alternirati sličnim pjesmama s “Nježno đonom”. Neće biti problema ni sa izvedbama uživo jer je Mile je kao nekoć glavni autor Hladnog piva okupio vještu ekipu pod ravnanjem Mrakovčića koji je u pjesme ulazio tijekom nastajanja, a ne tek u finalnom studijskom snimanju. Problem bi se mogao pojaviti s “rebrendiranjem” jer Hladno pivo je bilo mamac za široku publiku dok Mile u doba prevlasti trapa kroči samostalno s kantautorskim pop-rock albumom. Bez imena i podrške svog nekadašnjeg, vrlo popularnog b(r)enda čijim pjesmama iz kasnije faze nove s “Nježno đonom” dođu poput nastavaka “proizvedenih” nešto drugačijim “alatom”, dočim je “Kuća bez krova” bila efektnija i šarmantnija zbog naglašene autobiografske priče. Da bi “doskočio“ tom “jazu”, autorski kapacitirani Mile će se oslanjati i na solističke i na pjesme iz opusa Hladnog piva čiji ostali, autorski manje istaknuti članovi Suba, Šoki i Zoki - koji po mom dubokom uvjerenju posve nevin sa suprugom prolazi kalvariju u Zambiji, samo zato jer su njih dvoje željeli posvojiti dijete - tek trebaju iskovati svoje planove.