Dvije godine nakon dokumentarca “Pearl Jam 20” legende grunge-rocka i uz Mudhoney praktički jedini sastav s te scene koji je posljednjih dvadeset i kusur godina kontinuirano radio, objavio je jubilarni deseti studijski album. “Lightning Bolt” nije neočekivani grom iz vedra neba i ne donosi veća iznenađenja. Prije dvadeset godina nisam bio na strani Pearl Jama . Bez obzira na background koji su Gossard i Ament već stekli na proto-grunge sceni Seatllea, Pearl Jam su mi se s “uvezenim” surferom i lijepim dečkom Vedderom doimali poput kukavičjeg jajeta diskografske industrije u gnijezdu grunge-rocka. Za moj ukus doimali su se previše hard rock, a premalo punk.
No gotovo sve što se kasnije događalo s Pearl Jamom potvrdilo je da sam u krivu i da su baš oni bili gotovo jedini bend s grunge-rock scene koji je uspio postati klasičnim američkim rock sastavom koji niz stvari u svojoj karijeri radi kroz pankerski do-it-yourself pristup, često u sukobu s diskografskom i koncertnom industrijom. Nešto slično poći će za rukom Daveu Grohlu, ali ne s Nirvanom nego s Foo Fightersima, i to tek u 21. stoljeću. Usto, Pearl Jam su pokazali da ima smisla trajati i boriti se za svoje stavove iako je to - pa i život kao takav i sve ono što donose godine, pogotovo ako si naumio istrajati u u rock glazbi - često daleko teže negoli dignuti ruku na sebe i postati mučenik. Ne, ne kažem da je Cobain bio kukavica, ali ajmo cijeniti ustrajnost i izdržljivost Pearl Jama, one iste vrijednosti koje je valjalo cijeniti kod AC/DC, Ramonesa, Motorheada i ZZ Topa. Ta postojanost uvjerenja, ljubavi spram “širokopojasne” rock glazbe i kvalitete osnovna je odlika “Lightning Bolta”, čvrstog i kohezivnog albuma, premda isti počinje uz eksplozivan hardcore punk, a u fade out odlazi uz pastoralni folk-rock da bi između toga Pearl Jam okrznuli psihodelični, progresivni, hard i blues rock u zgodnoj “Let The Records Play”.
Zar nije lijepo da netko u vrijeme streaminga, kao dominantnog načina slušanja glazbe na mobitelu, tabletu i laptopu, bez srama napiše pjesmu o slušanju ploča? Nije li taj “staromodan”, a zapravo posve normalan čin slušanja glazbe mnogim klincima gotovo nedokučiv i nerazumljiv? Uz pitanje, jesu li klinci baš uvijek u pravu, ja bih samo zbog te pjesme kupio “Lightning Bolt” na dobroj staroj LP ploči, mada bi se za to našlo i niz drugih razloga u tvrdokornim rock skladbama Pearl Jama; od disanja ritam sekcije, preko gitarističkih vrludanja, do intenzivnih Vedderovih vokalnih performansi. Pearl Jam, unatoč protoku godina, doimaju se poput dobro podmazane “makine” koja ne samo da je u voznom stanju nego ne može “zaribati” čak i da po njoj mlatiš macolom od devet kila.
No, najjači i najzvažniji razlozi za tvrdoglavi čin kakav u ovim smiješnim vremenima jest kupovina “Lightning Bolt” na vinilu su upornost, furioznost, ljutnja i odjebavanje pomodarstva koji poput bujice kuljaju iz gotovo svake pjesme jako dobrog i uvjerljivog albuma Pearl Jama, jedne od najvećih i najvažnijih grupa u povijesti rocka. Lijepo je znati da Pearl Jam igraju po svojim i samo svojim pravilima, kako glazbenim, tako i poslovnim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....