Gledajući unatrag desetak godina koliko postoji pokret Black Lives Matter, mada bi se taj pogled unatrag mogao protegnuti i do početka 21. stoljeća, malo je koji afroamerički glazbenik tako efektno razobličio Ameriku kao što je to 2018. godine na antologijskom singlu “This Is America” učinio talentirani i svestrani Childish Gambino. Za tu je pjesmu opravdano osvojio sva četiri Grammyja za koja je s njom bio nominiran - singl godine, pjesma godine, najbolja rap izvedba, najbolji videospot (režija Hiro Murai). I prije i poslije te pjesme Childish je bio i ostao sociopolitički angažirani reper i R&B pjevač, no “This Is America” vrhunac je njegova djelovanja kao moćan spoj starinske gospel tradicije i elektroniziranog hip hopa uz nešto funk groovea, talking-blues feelinga i promišljanja nasilja, kulture oružja, pohlepe, agresivnosti, brutalnosti i položaja afroameričkog pojedinca u sve kaotičnijoj Americi.
Tijekom prethodna četiri albuma Childish Gambino, pravim imenom Donald Glover, zalazio je u razne zakutke hip hop i i inog glazbenog univerzuma uključivši psihodeliju, gospel, funk, R&B, indie-rock, blues pa se moglo zaključiti da je posrijedi renesansni akter hip hopa. Tim više što je Childish i glumac, redatelj, komičar, producent te izrazito pismen autor pjesama. Stoga ne čudi da je na petom albumu “Bando Stone And The New World” odlučio pomiješati većinu onog čime se prije bavio, barem kad je posrijedi glazba, te se fokusirati na pjesme koje su i političke i ljubavne, a u kojima promišlja roditeljstvo, ali i društvo. Album je osmišljen poput soundtracka za film koji će se pojaviti za neko vrijeme, što ponovno ne čudi s obzirom na Gambinove glumačke i redateljske sposobnosti. Nadalje, Gambino na ovom albumu odlazi i u Afriku, odnosno u afrobeat, čemu je pridonio i saksofonist Kamasi Washington koji u skladbama “Survive” i “No Excuses” gazi stopama Fele Kutija. “Happy Survival” pak elegantna je suradnja Gambina i nedavnih zagrebačkih gostiju, teksaškog trija Khruangbin uz čiju pomoć odlazi u rastopljeni psihodelični pop, također s afričkim potkontekstom. Gostiju ima još, kao i brojnih glazbenika te vokalista koje Gambino rabi poput kakvog južnoafričkog zbora, što “Bando Stone And The New World” čini ne baš uobičajenim hip hop albumom. Čuju se i utjecaji Stevieja Wondera i Herbieja Hancocka, a sonični kaleidoskop je izvanredno širok u rasponu od gospela do minimalističkog industrial hip hopa.
Nije sve fascinantno, ali kao cjelina - dojam bi bio još bolji da se album sluša uz film koji tek treba uslijediti - dovoljno zanimljivo da slušatelju cca 60 minuta prođe brže nego što je očekivao, vjerojatno i zbog toga što Gambino i njegovi gosti ne bježe od pjevanja pa album nije prezasićen pregustim stihovima i samo repanjem, repanjem, repanjem. Najmanje je interesantan u indie-rock pjesmama, koje bih izbacio jer su uglavnom sklopljene po recepturi Weezera, ali ne tako vješto. Intrigantniji je kontekst jer je “Bando Stone And The New World”, tako pišu, posljednji album Childish Gambina. Barem pod tim alter egom koji je Donald Glover odlučio ”ubiti”, baš kao što je David Bowie svojedobno upokojio Ziggyja Stardusta da bi mogao krenuti u nove avanture. Što će biti dalje, tek ćemo čuti.