LOSS OF LIFE

Nisu savršeni, no pjesme su im ukusan pop za današnje poremećene standarde. Podsjetili su me na pokojnog Roberta Torrea

MGMT, Andrew VanWyngarden

 Gonzales Photo/per-otto Oppi/Avalon/Profimedia/Gonzales Photo/per-otto Oppi/avalon/profimedia
Rekao bih i da se ‘Loss Of LIfe‘ više bavi gubitkom života u prenesenom nego u doslovnom značenju. Više u stilu ‘ima li života prije smrti‘

Provodnu nit ovotjedne rubrike albuma - o gubitku voljenih i lutanju - završit ću recenzijom novog albuma njujorškog sastava MGMT koji me 2007. godine oduševio debi albumom “Oracular Sepctacular” s raskrižja psihodelije, synth-popa, indie-rocka i klupske plesne glazbe, ali ne i narednim, bitno slabijim izdanjima. “Loss Of Life”, premda u naslovu ističe gubitak života, napokon je povratak u formu sastava koji je mogao postići više da je bio fokusiraniji zbog čega me ni na INmusicu 2014 nihe impresionirao. No “Loss of Life” je senzibilan album s finim balansom psihodelije kasnih 60-ih, soft-rocka kasnih 70-ih i Britpopa 90-ih u kojem je lutanje više metafizičko ili po velegradu u kojem MGMT žive i rade nego po prostranstvima Amerike. Rekao bih i da se “Loss Of LIfe” više bavi gubitkom života u prenesenom nego u doslovnom značenju. Više u stilu “ima li života prije smrti” kako je sebe i sve nas upitao pokojni velikan hrvatske psihijatrije Robert Torre nego žalovanjem zbog nečijeg vječnog odlaska mada je smrtnost česta tema MGMT-a. Nije sve savršeno, ali pjesme poput “Bubblegum Dog” u stilu glam-rocka Davida Bowieja zaista su ukusan pop za današnje, krajnje poremećene standarde pop glazbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 12:33