Provodnu nit ovotjedne rubrike albuma - o gubitku voljenih i lutanju - završit ću recenzijom novog albuma njujorškog sastava MGMT koji me 2007. godine oduševio debi albumom “Oracular Sepctacular” s raskrižja psihodelije, synth-popa, indie-rocka i klupske plesne glazbe, ali ne i narednim, bitno slabijim izdanjima. “Loss Of Life”, premda u naslovu ističe gubitak života, napokon je povratak u formu sastava koji je mogao postići više da je bio fokusiraniji zbog čega me ni na INmusicu 2014 nihe impresionirao. No “Loss of Life” je senzibilan album s finim balansom psihodelije kasnih 60-ih, soft-rocka kasnih 70-ih i Britpopa 90-ih u kojem je lutanje više metafizičko ili po velegradu u kojem MGMT žive i rade nego po prostranstvima Amerike. Rekao bih i da se “Loss Of LIfe” više bavi gubitkom života u prenesenom nego u doslovnom značenju. Više u stilu “ima li života prije smrti” kako je sebe i sve nas upitao pokojni velikan hrvatske psihijatrije Robert Torre nego žalovanjem zbog nečijeg vječnog odlaska mada je smrtnost česta tema MGMT-a. Nije sve savršeno, ali pjesme poput “Bubblegum Dog” u stilu glam-rocka Davida Bowieja zaista su ukusan pop za današnje, krajnje poremećene standarde pop glazbe.
LOSS OF LIFE
Nisu savršeni, no pjesme su im ukusan pop za današnje poremećene standarde. Podsjetili su me na pokojnog Roberta Torrea
Rekao bih i da se ‘Loss Of LIfe‘ više bavi gubitkom života u prenesenom nego u doslovnom značenju. Više u stilu ‘ima li života prije smrti‘
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....