ŽIVOTNA ISPOVIJEST

IVO LIPANOVIĆ 'Dirigent treba imati živce: zboristi nerijetko misle da si budala, a 'primadona' ima i muškog spola'

 Darko Tomaš / HANZA MEDIA
 

Ivo Lipanović (60) dirigent je koji iza sebe ima puno više naslova opera i opereta nego što mu je godina: od 1987. i debija s Verdijevom “Travijatom” u Splitu nanizao ih je više od 80 u premijerama, vjerojatno 1000 u izvedbama, a da ravnanja orkestralnim i drugim vokalnim djelima nismo ni brojali u vrijednoga maestra.

Dva puta u karijeri rođeni je Dubrovčanin, zapravo Korčulanin iz Lumbarde, bio ravnatelj splitske Opere, a trenutačno je v.d. ravnatelja do izbora novog intendanta; više mu se, kako kaže, niti ne da šefovati tako kompliciranim organizmom kojeg čine zbor, solisti i orkestar jedne nacionalne kazališne kuće. Njegovo je kazalište ovu sezonu počelo s “Trubadurom”, kojim je ravnao maestro Hari Zlodre, dok će Bellinijevom “Normom”, idućom opernom premijerom u Splitu, dirigirati maestro Lipanović.

Kapelnik

- Kad uspoređujem svoja dva mandata, prvi od 1992. do 1998. te drugi od 2014. do sadašnjeg v.d. mandata, reći ću da su se slojevi splitske operne publike uvelike promijenili, mladi nam ljudi više ne dolaze u velikom broju na opere, čime nisam nimalo zadovoljan. U Splitu djeluje i srednja glazbena škola i akademija i neshvatljivo mi je da profesori ne potiču i uvjetuju đacima i studentima posjete splitskoj operi, pogotovo što mi izvodimo tzv. željezni repertoar s malim iskoracima, kao što je, recimo, svojedobno bila ‘Samson i Dalila’ na Splitskom ljetu. Drugi problem zbog kojeg mislim da nisam uspio dovršiti misiju ravnateljskog mandata jest činjenica da naš orkestar ima samo 38 zaposlenika, dok ih je u zagrebačkom HNK 80, a u Osijeku i Rijeci 60, i da je i nakon moga mandata, usprkos obećanjima vodstva Grada, ostalo na tom istom broju. Da bi nam orkestar funkcionirao za svaku probu, predstavu, prisiljeni smo dovoditi oko 25 honorarnih kolega, što je u financijama od 350 do 400 tisuća kuna troška na honorare mjesečno, samo na popunu orkestra i zbora koji također ima nedovoljna 42 člana, kojima pridružujemo 20-ak vanjskih suradnika. Dakle, teatru je nužno dodatnih tri, četiri milijuna kuna godišnje za nova radna mjesta u zboru i orkestru - govori o stanju u ansamblu u kojem je najveća zvijezda najtraženiji bas u zemlji, Ivica Čikeš, a ravnatelj se u solističkom korpusu žali na nedostatak iskusnijih soprana, tenora i baritona.

Split, 120709.
Na Prokurativama u Splitu odrzan je humanitarni koncert pod nazivom
Jadran Babić / CROPIX
Ivica Čikeš i Ivo Lipanović

- Splitska publika je vrlo zahtjevna, voli voluminozne glasove i zna sve o operi, dirigiranju, pjevačima, Hajduku, reprezentaciji - opisuje kapacitete u splitskom gledalištu dirigent koji je u Korčuli je pohađao gimnaziju i za ranih dana bio najmlađi kapelnik limene glazbe, vodio klape, crkveni zbor, svirao orgulje za mise, svirao klavir u časnih sestara. Kako su mu matematika i fizike išle dobro, u Zagrebu je upisao studije elektrotehnike, paralelno se pridruživši i zboru “Ivan Goran Kovačić” gdje ga je vodio maestro Vladimir Kranjčević.

U Njemačkoj

- Iza mene je danas 35 godina umjetničkog rada koje ću proslaviti u Dubrovniku Verdijevim “Requiemom” jer sam podno Srđa - na kojem sam nastupio kao član zbora ‘Ivan Goran Kovačić’ kada je pokojni Lovro pl. Matačić dirigirao upravo to djelo - odlučio da ću i ja otići na studij dirigiranja i napustiti studij elektrotehnike te istražiti na koji to način pl. Matačić dirigira tako jednu genijalnu kompoziciju; već me i prethodno napola skuhao kad je dirigirao u Lisinskom Brucknerovim ‘Te Deumom’. Godine 1986. pobijedio sam na natjecanju mladih dirigenata u Zagrebu, a 1987. postao zborovođa u HNK Split. Prvu priliku, nakon što sam ga svakodnevno povlačio za rukav da stanem za dirigentski pult, dao mi je maestro Vjekoslav Šutej. Rekao mi je, dat ću ti ‘Travijatu’, ne bude li valjalo, ne pitaj me za drugu priliku. Jednako i ja danas komuniciram s mladim dirigentima kad im ukazujem prvo povjerenje - strog je maestro koji u dirigentskom poslu vidi mnoge poveznice s prvim pozivom kojem je stremio.

- Studij glazbe vrlo je sličan matematici. Pamćenje partitura, a ja često nastojim dirigirati napamet, je dosta strukturirana umna disciplina, povezana s matematičkim radnjama - opisuje disciplinu misli u dirigenta.

U velikom je dijelu karijere na pozornicama imao iskustva ravnanja djelima domaćih skladatelja Ive Tijardovića, Jakova Gotovca, Ivana pl. Zajca. Cijenjen je kao dirigent domaćih opernih i operetnih naslova.

- I na simfonijskim koncertima nastojim uvrstiti uvijek neko djelo domaćeg autora jer je to dio našeg poslanja, pogotovo kad imate takve genijalce kao što su prvenstveno Zajc i Gotovac, pa noviji Dubravko Detoni, Petar Bergamo, Silvije Foretić… ‘Spli’ski akvarel’ i ‘Malu Floramye’ dirigirao sam u tri različite premijere, a što se tiče ‘Ere s onoga svijeta’, imam sam sreću što sam ga studirao s maestrom Silvijem Bombardellijem koji je imao posebnu žicu za Gotovca. Dirigirao sam iz njegovih partitura koje sam kasnije sam nadopunjavao; i danas dirigiram iz partitura na kojem su i moje i Bombardellijeve oznake. Nedavno sam, poslije snimke Milana Sachsa iz 1962., snimio drugu u povijesti snimku ‘Nikole Šubića Zrinskog’, sa simfoničarima i Zborom HRT-a te s Ljubomirom Puškarićem u naslovnoj ulozi, koji je nakon Vladimira Ruždjaka naš najbolji Zrinski - ističe maestro kojem je užitak rad na domaćim naslovima. Od stranih djela preferira Puccinijevu “Manon Lescaut” i Verdijeva “Simona Boccanegru” radi njezina morskog ozračja jer je i sam čovjek iz otočkog, morskog imaginarija.

Iz Hrvatske se s dirigentskim partiturama bio otisnuo u Južnu Koreju, Njemačku, Italiju, Francusku, Tursku, Makedoniju, BiH. Dvijetisućitih bio je u Ankari i generalni ravnatelj Državne opere, a u vrhu inozemne piramide Lipanovićevih uspjeha je činjenica što je na njemačkom tlu u Deutsche Operi u Berlinu dirigirao Orffovu kantatu “Carmina Burana” (1999.), a onda je iznova bio angažiran u istoj kući da ravna svečanom izvedbom Verdijeve opere “Falstaff!”, na 100. obljetnicu skladateljeve smrti: 27. siječnja 2001.

Iznad 442 Hz

Svaka operna produkcija masovna je, u njoj sudjeluje od 150 do 200 ljudi, mnogo taština i individua…

- Počevši od zbora i orkestra gdje je svaki član individua za sebe i misli o sebi sve najbolje; svaki zborist misli da je trebao biti solist, ali da to nije jer je dirigent - ravnatelj budala, Bogu hvala. A o divama, primadonama muškim i ženskim da ne govorim. Njihova nesigurnost i hipersenzibilnost nerijetko dovodi do preuveličavanja vlastite i osobnosti i kvalitete, a ima i onih s glasom dostojnim Metropolitana, no vlastita im psiha ne dopušta da idu dalje. Iz mojeg iskustva oni najveći, afirmiran, pjevači koje sam upoznao su posve normalni i jednostavno ljudi, centrirani sami sa sobom.

Više puta sam rekao, dirigent ne možete postati, takvim se trebate roditi. Morate imati kvalitetu vođe, pored golemog interdisciplinarnog studija povijesti, psihologije, sociologije, kulture vremena u kojem je neko djelo nastalo. Recimo, arija ‘Di quella pira’ iz ‘Trubadura’ nigdje se više ne izvodi u originalnoj intonaciji, da tenor pjeva visoki C jer je visoki C Verdijeva vremena bio puno niži nego što je današnji. Verdijanska je intonacija bila na 438 Hz frekvencije, a danas se orkestar ugađa na 442 Hz frekvencije. Frekvencija glasa je jedan od razloga zašto recimo neki sopran, primjerice, može glasom namjerno zatresti staklo. Netko to može, netko to ne može. Tko je u stanju glasom micati predmete, znači da ima metal u glasu i izvrsnu projekciju glasa, da glas ima prema naprijed. A imate pjevača kojima se glas bukvalno zaustavi nakon dva metra jer im je širok način pjevanja - tumači momente gdje teorije fizike mogu rastumačiti značajke vokala.

Postoje neke teorije da današnja frekvencija, iznad 440 Hz uznemirava um, srce i da je zapravo smišljena za vrijeme Trećeg Reicha baš zato da stvara zlo i kaos.

- Da, čitao sam mnoge rasprave o tome. Nama glazbenicima je poznat razvoj pojedinih instrumenata kroz povijest koji su se razvijali usporedo i s podizanjem frekvencije. Frekvencija Mozartova i Beethovenova vremena je bila oko 432 Hz, a već kod Verdija je bila nešto viša (vjerojatno 438 Hz), a to danas predstavlja problem pjevačima u operama spomenutih skladatelja, pogotovo što današnja frekvencija nije više niti 440 Hz nego 442, a u simfonijskim orkestrima 443 ili čak 445 Hz. Spomenuti skladatelji, da su danas živi i da rade s frekvencijom 442 Hz, vjerojatno ne bi nikada tenorima i sopranima napisali visoki ‘c’ već bi najviša nota kod njih bila za pola ili cijeli ton niža. To je i razlog da se pojedine arije iz opera tog vremena danas spuštaju za pola ili cijeli ton niže. Što se mene tiče, moje je mišljenje da um i srce može uznemiriti samo loša i netalentirana glazba i da to nema nikakve veze s frekvencijom - smatra maestro. Surađivao je s mnogim svjetskim opernim zvijezdama kao što su José Carreras, Matti Salminen, Barbara Hendricks, Svetla Vassileva, Paolo Coni, Paoletta Marrocu, Fiorenza Cedolins, Inva Mula, Željko Lučić.

Oženjen i sportaš

- Najviše me se dojmio Carreras. Pokojni Šutej, moj veliki prijatelj, pričao mi je mnogo o Domingu, Carrerasu i Pavarottiju, ističući da je baš Carreras najveći interpret od sviju njih. Sam sam se u to uvjerio kada je Carreras uoči koncerta u Ciboni sa mnom napravio probu jedne arije otpočetka do kraja u dahu. Toliko je imao nakon toga povjerenja u mene, a nikad se prije u životu nismo susreli, da ove druge dvije arije, koje su bile na koncertnom repertoaru, nije htio ni probati. Nema tu neke fame, posrijedi je 95 posto mukotrpnog rada I tek pet posto talenta, a što si veći čovjek, to si i veći umjetnik, i obratno - podcrtava dirigent koji od 1984. godine radi dnevno 10 do 12 sati i kaže da je u dirigenta važna glava, mentalna snaga, a i fizička kondicija.

- Cijeli život se bavim nekim sportom, igrao sam rukomet, vaterpolo, a danas jako puno hodam i skijam - govori o slobodnom vremenu. Oženjen je ekonomisticom Dijanom i ima kćer Mariju koja je diplomirala turizam. Ne viđaju se svakodnevno, maestro je na privremenom radu u Splitu, a obitelj živi u Zagrebu.

Od neklasičnog repertoara dirigirao je, primjerice, koncert Stjepana Hausera u pulskoj Areni, 2 Cellos u zagrebačkoj Areni te koncerte s Tonyjem Cetinskim, sve sa Zagrebačkom filharmonijom u obradama napolitanskih pjesama i rock-standarda. Tu su i nebrojeni humanitarni koncerti, pogotovo za “Korak u život” gdje je, također sa Zagrebačkom filharmonijom, pratio i Prljavo kazalište.

- Dirigiranje estrade u pravilu me ne interesira - ističe maestro koji nakon dobrog koncerta voli zapaliti kubansku cigaru i uvijek kaže da ne postoji loš orkestar, nego samo loš dirigent.

Ivo Lipanović će 29. prosinca dirigirati u Lisinskom za dan dvorane, i to 45. po redu, programom pod naslovom “Glazbe svijeta”. Nastupit će zbor “Ivan Goran Kovačić”, Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, Valentina Fijačko Kobić, Ivana Srbljan, Tomislav Mužek, Luciano Batinić i drugi. Muzicirat će se Šuleka, Chopina, Straussa mlađeg, Smetanu, Kodalya, Borodina, Händela, Verdija, Beethovena itd.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 08:13