"Cilj mi je natjerati mrtve da progovore; proučavajući ljudske ostatke prošlost, posebice one povijesnih ličnosti, pogledom forenzičara, arheologa i antropologa. To je znanost u službi povijesti", objasnio je forenzičar i antropolog Philippe Charlier u uvodu francuskog filma "Čudna priča o srcima kraljeva", koji je prikazan u sklopu 8. Međunarodnog festivala arheološkog filma u Alliance française de Split, a mi smo ga imali prilike pogledati.
Tu misiju u djelo je odlučio provesti usredotočivanjem na neke od najvažnijih francuskih povijesnih ličnosti - kraljeve Luja XIII. i Luja XIV.
Zahvaljujući pristupu izvanrednim arhivima te uz pomoć vodećih stručnjaka i forenzičarske analize, sastavio je ‘zdravstvene kartone‘ dvaju monarha, koji su mu otkrili mnoge informacije o životima dvaju kraljeva; Luja XIII. (1601. -1643.) ili Luja Pravednog (fra. Louis Le Juste) te njegova sina Luja XIV. (1638.-1715.), poznata kao Kralj Sunce (fra. Roi Soleil).
Obojica su, pokazalo se, umrla u strašnoj patnji. Prvi je umirao dugo i bolno. Njegovo je tijelo bilo potpuno trulo. Agonija je trajala gotovo tri mjeseca, rekao je povjesničar Jean-Christian Petitfils. I drugi je umirao postupno, kroz petnaestak dana, rekao je povjesničar medicine Stannis Perez.
Jedna od prvih stanica na Charlierovom putovanju prema odgovorima bio je arhiv Francuske nacionalne knjižnice (La Bibliothèque nationale de France), u kojem se čuva za povijest medicine iznimno značajni dokument. Riječ je, naime, o iscrpnom dnevniku koji je o zdravlju Luja XIII. vodio njegov liječnik Héroard. Kako je potonji bilježio sve što se njegovu kraljevskome pacijentu događalo, od izlučevina do bolesti, danas raspolažemo s brojnim saznanjima o zdravlju toga vladara otkad je isti bio dijete, priča povjesničarka i arhivistkinja Françoise Hildesheimer.
Sve je zapisivao
Liječnik je zapisivao "što jede, u koje vrijeme spava, što radi", dodao je Charles-Éloi Vial, povjesničar i konzervator pri Francuskoj nacionalnoj knjižnici.
Otkriveno je tako da je 1627. godine, prije opsade grada La Rochelle, tri mjeseca proveo zarobljen u krevetu.
Kako bi se razjasnilo je li tome uzrok bila crijevna tuberkuloza ili pak Crohnova bolest, Charlier se uputio gastroenterologu Yoramu Bouhniku u bolnicu Beaujon u pariškom Clichyju, koji je, prema opisima bolesti, zaključio da je kralj bolovao od Crohnove bolesti. Ako je njegov zaključak ispravan, to bi mogao, veli liječnik, biti prvi opis te bolesti u povijesti.
S druge strane, Luj XIV. iskusio je gotovo sve bolesti osim, možda, kuge, rečeno je u dokumentarcu.
1647. obolio je od velikih boginja, a zatim su uslijedili gonoreja, tifus ili trbušni tifus, u tijelu mu se nastanila trakavica, a bolovao je i od gihta. Od jedne od bolesti izgubio je i dio kose, a do dvadesete godine gotovo je u potpunosti oćelavio
Sa zubima je rano počeo imati problema, a u jednom trenu je, nakon nekih zahvata, ostao i bez svih zubiju.Govorilo se i o trulom smradu iz ustiju na koji se žalila i njegova druga žena Maintenon, ispripovijedali su povjesničar Mathieu da Vinha i liječnik Yves Ormezzano, suradnici na projektu (2018.) rekonstrukcije glasa Luja XIV.
Kraljevski skalpel
1686. godine saznalo se da ima fistulu, koju mu je u Versaillesu, operirao kirurg Félix. Za tu je priliku osmislio kraljevski, zakrivljeni skalpel, a prije operacije kralja, svoju je vještinu vježbao na drugim pacijentima s fistulom - od kojih nisu svi preživjeli.
Kralj se oporavio, a njegovo ozdravljenje slavila je i glazba kralju bliska skladatelja te Molièreova suvremenika Jean-Baptistea Lullyja.
Ipak, u 77. godini dijabetes, koji mu je također narušio zdravlje, pokrenuo je gangrenu. 1715. godine liječnici su na njegovu lijevom nožnom palcu primijetili crnu mrlju. Gangrena je napredovala brzo, a kralj je počeo umirati.
Važniji čak i od Héroardovih bilješki, srca su kraljeva, koja su, zahvaljujući običaju europske elite odvojena od leševa kako bi se zasebno zakopala. Relikvije, koje su u početku čuvane u crkvi Saint-Paul Saint-Louis u Maraisu, nestaju tijekom Francuske revolucije. Relikvije tijekom Restauracije pronalazi Luj XVIII., koji ih stavlja u posljednje počivalište francuskih vladara, u Kraljevsku baziliku Saint-Denis.
No, jesu li one autentične? Nalaze li se u spomenutoj bazilici uistinu srca slavnih kraljeva? Da bi ih uključio u svoju znanstvenu studiju, Charlier je zatražio dopuštenje dviju grana potomaka Luja XIII. i XIV. (Orléans i Bourbon). Dopuštenje mu je zagarantirano, dali su mu ga vojvoda od Anjoua Louis de Bourbon te grof od Pariza Jean d‘Orléans
No, to je tek polazišna točka njegovog pokušaja da otključa tajne kraljevskih srca, prvi korak znanstvenog putovanja koje donosi u dokumentarnom filmu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....