Program "Kockice" zagrebačkog filmskog festivala u posljednjem se desetljeću nametnuo kao najprestižnija premijerna platforma za hrvatske kratke igrane filmova. ZFF je mjesto gdje su se posljednjih godina mogli vidjeti neki od važnijih domaćih kratkih naslova - filmovi kao "Niska trava" Davida Gaše, "Druker" i "Zof" Rina Barbira, "Nije pristojno plesati po grobu" Ane Šiškov, "Sve što dolazi" Mate Ugrina ili "Rakete" redatelja Poštića i Kocanjera. Program obično ima barem dva ili tri zaista dobra filma.
Nažalost, ovogodišnje "Kockice" nisu ni približno na razini na kakvoj obično budu. Natjecateljski program domaćih kratkih filmova na ovogodišnjem ZFF-u imao je samo osam naslova, a dojam je da u nekim ranijim i jačim izdanjima ni jedan ovogodišnji ne bi dobio nagradu. Koji je razlog tome? Jedan može biti naprosto slabija produkcija. Drugi mogući razlog je i taj što je nekoliko hrvatskih kratkih filmova doživjelo međunarodni uspjeh, pa su na njegovu valu premijerno prikazani još ljetos. Takav je slučaj s animiranim filmom "Žarko, razmazit ćeš dite" braće Popović, te s canneskim pobjednikom "Čovjek koji nije mogao šutjeti" koji ZFF prikazuje reprizno, izvan konkurencije.
Iako ovogodišnje "Kockice" nisu bile najbolje, nekoliko se filmova ipak izdvojilo. Prvi od njih je "Jogurt, sok, cigarete" redatelja Josipa Lukića. Film se bavi mladom ženom (Tihana Lazović) koja je iz neobjašnjenih razloga na psihijatrijskom odjelu. Tamo ulazi u sukob sa strogom, nesavitljivom, glavnom sestrom (Belma Salkunić). Kao i u "Letu iznad kukavičjeg gnijezda", u Lukićevom filmu rat sa "sestrom Ratched" završi tako da junakinja bude skršena. Film ima odlične glumce, dobro je režiran i snimljen, no ostavlja dojam torza, skice za nešto šire.
Pažnje je vrijedan i film "Fleka" Sare Alavanić. Analizirajući - kako bi se reklo - "toksičnu muškost", "Fleka" secira mladog čovjeka koji živi mahom u četiri zida, u potpuno disfunkcionalnom kršu i s istim krugom još čudnijih drugara. Riječ je o najradikalnijem, poetički najhrabrijem filmu programa.
"A gdje je Nataša?" prvi je redateljski rad istaknute mlađe glumice Sanje Milardović. Zanimljivo je to što je nakon Lane Barić ("Sola") još jedna glumica snimila kratki film o istoj temi. U oba se djela, naime, junakinja iz inozemstva vraća u zavičaj i zatječe davnu najbolju prijateljicu koja je u međuvremenu zaštekala u životu. U "Nataši" dvije stvari skreću pažnju: efektno korišten ambijent okolice Karlovca te zanimljiva pulska glumica Nataša Kopeč koju nismo puno viđali na filmu.
Pažnju - ako ništa zbog naslovnog motiva - skreće i film "Severinin pas" dubrovačkog redatelja Joze Schmucha. Film prati obitelj propalica koja zarađuje tako što krade ljubimce slavnih i bogatih, pa ih vraća uz otkupninu. Par junaka (Stipe Radoja, Marina Redžepović) ukrade Severinina psa, a dok se iščekuje što će biti s otkupninom, majka lupežica shvati da joj je tinejdžerski sin (Franko Jakovčević) gej. Sve to zvuči luckasto alanfordovski, a šteta je što film u tom ludilu nije bio dosljedniji i drastičniji. Također je šteta što redatelj nije film zaokružio razrađenijim raspletom. U filmu samu sebe glumi i Severina.
"Jednog dana dogodit će se nešto strašno" film je osječke autorice Dalije Dozet. Junakinja filma (Lana Meniga) djevojka je koja se trebala naći s potpunim neznancem zbog oglasa. On se ne pojavi, a koji dan kasnije junakinji se na telefon javi nepoznata osoba i priopći joj da je čovjek s kojim se trebala naći poginuo. Našao je, naime, njezin broj u mrtvačevu mobitelu, pa pretpostavio da mu je ona cura ili prijateljica. Junakinja prihvaća tu ulogu i odlazi na pogreb. Film na opis zvuči pomalo kao djelo Paula Austera, a takva mu je i atmosfera.
Redateljici Martini Marasović nekoliko je filmova dosad prikazano na ZFF-u. Ti se filmovi obično bave mladim djevojkama u žrvnju konzervativnog ambijenta, a često sadrže dobrodošli crnohumorni apsurd. To vrijedi i za novi redateljičin film "Čeljade". Junakinja filma je konobarica (Tea Ljubešić) koja počinje raditi u gostionici uz cestu. Tamo se za nju zalijepi trudna žena gazdina sina (Karla Brbić), a i muškarci, otac i sin (Vedran Mlikota, Paško Vukasović) nisu sasvim normalni. "Čeljade" je još jedan od filmova koji je po premisi više obećavao nego isporučio: mogao je biti stilski uvrnutiji, luckastiji i zaokruženiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....