Mašne, biseri, čipka, korzeti, naglašeno ženstvena estetika ponovno su u modi. Stil ‘coquette‘, koji budi asocijacije na film Sofije Coppole "Marie Antoinette" (2006.), trenutno je izrazito zastupljen, piše BBC, kako u modnom izričaju novih glazbenih zvijezda poput Sabrine Carpenter ili Chappell Roan, tako i holivudskih imena poput Sarah Jessice Parker i Sydney Sweeney.
‘Coquette‘ se prema oksfordskom rječniku engleskog jezika referira na "ženu koja se poigrava s privrženosti muškaraca" ili pak "ženu koja se odaje flertu i koketiranju", no influencerica i stilistica Maree Ellard smatra da se taj pokret emancipirao od svog doslovnog značenja te pozicionirao u prostor ponovnog prigrljivanja ženstvenosti. To je osobito istinito, smatra, za generaciju Z.
Hiperseksualizirane žene
"Mislim da ljudi koji nisu svjesni stila ‘coquette‘ misle da on podrazumijeva nošenje zavodljive, promiskuitetne i hiperseksualizirane odjeće s ciljem privlačenja pozornosti. No, ako ste dio te zajednice ili je razumijete, shvaćate da je to izrazito ženstven, gotovo nostalgičan pogled na djevojaštvo i mladost, vrijeme prije no što stvari postanu složene", smatra Ellard.
Dodaje i kako "živimo u političkoj klimi u kojoj se puno promišlja o seksualizaciji ženskih tijela" te nastavlja:
"Mislim da je upravo zato ovo popularno u generaciji Z. Oni se tako suprotstavljaju i poručuju: ‘ne odijevam se za tebe, odijevam se za sebe. No, to što se odijevam za sebe ne znači da ću nužno pokriti svaki dio svoga tijela‘".
Dok kritičari ovoga stila ‘coqutte‘ kritiziraju zbog nedostatka inkluzivnosti te asocijacija na infantilizaciju i submisivnost, njegovi su zagovaratelji mišljenja da on predstavlja pobjedu nad ‘muškim pogledom‘ (eng. male gaze).
No, kako upozorava Meredith Jones, profesorica na rodnim i kulturološkim studijima (Brunel University u Londonu), "mnogi modni trendovi koji se izdvajaju kao nešto pomalo ‘drugačije‘ obično isključuju pretila tijela, dlakavija tijela, tijela crnaca, nebinarna tijela. Oni se uglavnom naslanjaju na šablonu vitkog, cisrodno ženskog i bjelačkog. Kao da vam takvo tijelo daje pravo da se igrate s čim god poželite..."
Kontroverzne mašne
Dakle, ako vitka osamnaestogodišnja bjelkinja nosi trake i mašne, to će biti blago kontroverzno, no ne i previše. No, ukazuje Jones, "ako pretila crnkinja njene dobi učini isto, morat će davati objašnjenja ljudima koji smatraju da je to neprihvatljivo".
Na tom je tragu i iskustvo dviju TikTokerica; Addy Harajuku, koja se iz vremena kada je kao zbunjena i nesigurna tinejdžerica kronično konzumirala mračnu stranu Tumblra sjeća da je sadržaj koji je ljude motivirao na gubitak težine slučajno bio upravo delikatan, pastelnih boja te sedefast te Blair, koja je uvjerena da bi "kada bi pokušala postati dijelom te zajednice, umjesto da je promatra izdaleka, postala njihov ‘fatspo‘ (negativni primjer pretile osobe kojom se ljudi s poremećajima u prehrani inspiriraju na mršavljenje)". Kako navodi, djevojke na temama vezanima za poremećaje u prehrani na Twitteru i Tumblru bile su gotovo isključivo ‘coquette‘ djevojke. Osim toga, kolekcije s većim brojevima u tome su stilu vrlo limitirane, napominje.
Stil ‘coquette‘ nastao je upravo na Tumblru, pojašnjava Ellard te dodaje: "Tamo ste imali ‘coquette‘ s mašnama, volanima, sve ‘girly‘, romantizirano djevojaštvo kao uvod u razdoblje odraslosti i sva složenost koja ga prati. S druge strane tu je glorifikacija dobnih razlika, korištenje seksualnosti kao moći te, nažalost, glorifikacija filma i Nabokovljeve knjige ‘Lolita‘ (1955.), što je poprilično uznemirujuće".
Debate se vode, piše BBC, i o internetskoj zajednici koja zagovara stil ‘nymphette‘ (hrv. nimfeta), podvrstu estetike ‘coquette‘. "Budući da prihvaća te ponekad seksualizira dječje modne trendove i romantizira povezane teme" ta internetska zajednica "nije daleko od pedofilije", piše Iustina Roman u članku "The dark side of coquette" (Tamna strana stila ‘coquette‘) objavljenom u studentskim novinama Cherwell (Sveučilište u Oxfordu) te dodaje da takvoj estetici, koja podupire nevinost i prenaglašenu ženstvenost, prijete optužbe za podilaženje ‘muškom pogledu‘.
No, niti Roman niti niz influencerica krivnju ne stavljaju na leđa zagovornika trenda, već onih koji pretjerano seksualiziraju žene.
"To je samo vrsta estetike, način na koji se odijevamo i nešto s čime se igramo. Na kraju se krivnja za ‘muški pogled‘ svaljuje se na žene. To je doslovce samo povratak u djevojaštvo i mislim da je stvarno pogrešno da mi budemo odgovorne za muške probleme", kaže u svome videu Sophia Hernandez.
Povratak starih trendova
Šarmu ovoga stila nisu odoljeli niti popularni modni brendovi poput Miu Miu niti ponajbolji svjetski modni dizajneri poput Vivienne Westwood u kolekciji "Vive la Coquette" iz 1995. (u kolekciji je primijećen utjecaj kasnog baroka koji je poslužio kao inspiracija za neke elemente stila ‘coquette‘) te Johna Galliana, koji je elemente te estetike, poput pufastih rukava ili čipkastih detalja, koristio u kolekciji ‘Fallen Angels" iz 1986. godine.
Moda se, poznato je, ciklički, uvijek iznova, vraća. Razni elementi ovog modnog izričaja činili su dio modnog izraza nekih minulih vremena. Amy de la Haye (London College of Fashion) to objašnjava na primjeru ogrlice ‘choker‘. ‘Choker‘ je naslikan još na portretu Anne Boleyn (16. stoljeće), dok su ga za vrijeme Francuske revolucije u znak protesta nosile Les Merveilleuses.
"U viktorijansko i edvardijansko doba bile su vrhunac šika (fra. chic), a ponovno su zaživjele tridesetih godina prošlog stoljeća. Poznato je da je Diana Vreeland nosila crnu, baršunastu ‘choker‘ vrpcu te da je za nju bilo zakačen crveni ružin pupoljak. Taj je dodatak upotpunio njeno novo, crno, šljokičasto Chanelovo odijelo iz 1937. Mnogi drugi elementi; čipka, (..), korzeti i mašne bili su jako moderni krajem 30-ih. Isto vrijedi i za večernje odijelo, na koje se ovaj stil također referira", elaborirala je.
"Meni to ne izgleda kao ništa novo. Možda je to novina nekim mladim ženama koje to odijevaju, no žene i djevojke su se uvijek mogle predstaviti u takvom izrazito ‘girly‘, ženstvenom stilu. Ne vjerujem da su aktualna značenja i na koji način drugačija od onih od prije stotinu, ako ne i dvije stotine godina", uvjerena je Jones, koja ističe da su neki suvremeni primjeri ovoga stila nadahnute rokokoom. Referira se i na slavno ulje na platnu "Ljuljačka" (Les hasards heureux de l‘escarpolette) Jean-Honoréa Fragonarda iz 1767., koje ženu, koja se ljulja na baršunastoj ljuljački, prikazuje u pastelnim bojama, čipki i ukrašenu mašnama.
Svoju dugovječnost ovaj stil, moguće je, duguje vlastitoj jednostavnosti. Lako ga je adaptirati i hibridizirati, smatra Ellard, koja spominje boje poput roze, boje jorgovana ili slonovače te podsjeća da je riječ o nečemu što nam je poznato jer smo to nosili kao djeca ili mladi adolescenti. Ellard naglašava i faktor nostalgije u popularizaciji ove estetike. Ona je mladenačka, djevojačka, slatka, pojednostavljena.
Dok subkulture poput punka ili hippie kulture proizlaze iz pokreta te dolaze s određenim setom vrijednosti i vjerovanja, neke druge estetike naglasak ne stavljaju na supstancu. Stil ‘coquette‘ smjestio se upravo na razmeđe, između dviju kategorija, razjašnjava Ellard te zaključuje da je ovdje estetika u prvome planu, da stil ne određuju intrinzične vrijednosti, no svojstveni su mu određeni interesi te aktivnosti pa obožavatelji tog stila vole određene filmove, glazbu...Prenosi se i na unutarnji dizajn te aktivnosti poput vođenja dnevnika. On svakako, stava je Elliard, u ljudima stvara osjećaj pripadanja".