U centralnom prostoru, nakon ulaza na izložbu “Neka jedu kolače”, koja se danas otvara u Umjetničkom paviljonu i ostaje otvorena do 7. srpnja, nalazi se instalacija Brace Dimitrijevića, monumentalni “Triptychos Post Historicus” koji objedinjuje seoska kola, jabuke i sliku “Strast” Jerolima Miše iz 1914. godine; triptih je Dimitrijević napravio baš za ovu izložbu. U svakoj od okolnih niša, tik uz Dimitrijevićev rad, izložene su fotografije Berislave Picek, njih četiri, s motivom sirovih, jestivih dijela životinja: Brizle, Mozak, Jetrica-srce, Bubreg.
U postavu će se ispreplesti umjetnici različitih razdoblja; prenapučene police suvremenih dućana, poredane uredno i u jednakom koloru, u interpretaciji Sebastijana Dračića, slikara mlađe generacije, stoje tik uz putene ženske aktove s vrčevima slikara moderne umjetnosti Marijana Trepšea. Uz njih, i slike janjaca koji se peku, neki od radova kojima je započeo svoj slikarski put Matko Vekić. Potom, crno-bijele fotografije na kojima su oderane životinje i uz njih ljudi, majstorski portreti svakodnevice, koje snima Ivan Posavec. Posavčev je još jedan rad na izložbi, nalazi se tik uz Račićev portret “Majke i djeteta”.
Branko Franceschi, jedan od autora izložbe, reći će nam kako taj dio izložbe, gdje su Dračić i Trepše, na lijevoj strani paviljona, simbolizira obilje, na drugom su kraju radovi koji simboliziraju bijedu, ljudi, među njima i djeca koji nemaju što jesti, ratna i poslijeratna bijeda Drugog svjetskog rata koju je portretirao Marijan Detoni, tik uz njega, veliki crno-bijeli fotografski triptih koji prikazuje ruke u zraku, glad, snimio ih je u Aleppu vrsni fotoreporter Zoran Marinović, riječ je o podjeli humanitarne pomoći u Siriji.
Izložbu nazvanu po dijelu rečenice francuske kraljice Marije Antoanete “Ako nemaju kruha, neka jedu kolače” predstavili su jučer Jasminka Poklečki, ravnateljica Umjetničkog paviljona, i Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina Split. Poprilično zanimljiva tema o tome kako se hrana prikazivala, od moderne umjetnosti do danas, kojom se doslovno bavio rad “Kruhkolač” Mladena Stilinovića; riječ je o kombinaciji kruha i kolača, radu koji je sada ponovno izveden za ovu izložbu.
Zastupljeni su autori od druge polovice 19. stoljeća pa do danas, u raznim medijima, od tradicionalnih likovnih disciplina slikarstva i kiparstva do fotografije, videa, instalacije i interaktivnih sadržaja, sveukupno ih je pedeset i pet na izložbi.
Izložbu prati opsežan katalog s tekstovima o umjetničkom pogledu na hranu, ali i o hrani kroz povijesni, sociološki, kulturološki, politički, religijski, gastronomski, antropološki i psihološki aspekt. Odnosno, širi kulturološki pristup, primjerice o povijesti hrane, piše arheolog Aleksandar Durman. Suradnika je mnoštvo, a održat će i predavanja tijekom trajanja izložbe. Pratimo, naravno, i razvoj teme u prikazivanju kroz povijest, naime, u vizualnoj umjetnosti motiv hrane se razvio u zasebni podžanr mrtve prirode, dok ga danas suvremeni vizualni umjetnici koriste kao platformu kritike civilizacije i pokazatelja distribucije političke i ekonomske moći.
Autori izložbe predstavljaju i statističke podatke, na koje upozorava Jasminka Poklečki: trenutno nas na Zemlji ima oko 7,6 milijardi, a ukupno se proizvede hrane za 20 milijardi ljudi. Istodobno, prema podacima UN-a, 2017. u svijetu je bilo više od 820 milijuna ljudi koji su umirali od gladi ili pothranjenosti.
Branko Franceschi pojasnit će njihov pristup na sljedeći način: “Izložba ‘Neka jedu kolače’ na motivu hrane u modernoj i suvremenoj hrvatskoj umjetnosti kroz različite pristupe motivu hrane fokus pozornosti usmjerava na anomalije razvijenog društva u kojem unatoč bogatstvu i obilju hrane, ljudi žive na rubu gladi. Umjetničko stvaralaštvo, kao ni izložbene strategije, to nisu i ne mogu promijeniti. Ono što mogu je oblikovati svijest o problemu i potaknuti postojeće društvene mehanizme i institucije na djelotvorniju provedbu njihovih zadaća. U uže umjetničkom području, koncentracijom na motiv hrane u vizualnom stvaralaštvu, izložba pruža panoramski pogled na veliko stoljeće hrvatske umjetnosti i njezino ravnopravno sudjelovanje u sadržajnim, koncepcijskim i formalnim tendencijama koje su obilježile moderno doba i određuju našu svakodnevicu”.
Nekoliko je motiva ribe, kako se prikazivala kroz povijest, bok uz bok stoje fotografija Marija Kučere (podsjetimo na njegovu nedavnu izložbu “Fantastična tuna”) i srdele, njih mnoštvo nabacanih, na slici Jurja Plančića. Bane Milenković nudi na svojoj slici suvremenu interpretaciju žanra mrtve prirode. Odrezana glava tune, uvećana i u prvom planu, tipična je za nadrealizam Josipa Klarice. Damir Fabijanić snimio je, pak, jednoobrazne, industrijski uzgojene rajčice intenzivne crvene boje.
U dijalogu su fotografija Mladena Tudora i crteži Josipa Vanište. Vaništa crta kremšnitu i buhtlu, kako tumači kustos Franceschi, “buržujske slastičarske topose”, a između dva Vaniština rada je znamenita fotografija Mladena Tudora, snimljena svojedobno za Vjesnik uz temu o kupovnoj moći na početku šezdesetih godina; na njoj je dječak koji stoji pred izlogom slastičarnice i željno gleda tortu pod staklenim zvonom.
Autori izložbe ne bježe niti od kontroverzi, pokazali su performans svojedobno izveden u Klovićevim dvorima u sklopu kojeg je Vlasta Delimar zaklala kokoš, a što su pokušali spriječiti, podsjetimo, iz društva za zaštitu životinja.
Jedna zamjerka organizatorima, rad mladog fotografa Denisa Butorca, s temom kolinja, sjajno bi se uklopio u temu, a nismo ga vidjeli na izložbi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....