STIPAN TADIĆ

Nakon svojeg djetinjstva u Novom Zagrebu, sada slika 36 stanica podzemne u New Yorku, putevima ‘Ratnika podzemlja‘

Stipan Tadić, Grand Concourse Residential, izložba u Galeriji Fuentes, New York

Na slikama koje su bile pokazane nedavno u Zagrebu (bila je to najposjećenija izložba u Račiću) više je i sam protagonist. Na slikama izloženim u New Yorku više je promatrač

Zimski je dan u New Yorku, majka i kći prikazane su s leđa. Lica im se ne vide. Kći je malena, godište koje ide u prve razrede osnovne škole, a gura kolica u kojima je mnogo plastičnih boca, gotovo su sve jednake. Djevojčica je u kabanici s kapuljačom na glavi. Majka je u dugačkoj tamnoj jakni. Štite se od zime, a, po svoj prilici, ne žele ni da ih prolaznici gledaju u ovom poslu. U pozadini su sive ulice, poneki automobil, ciglene zgrade i kineski dućan. Sve je naslikano detaljnom preciznošću.

Majka i kći naslikane na jednoj od njujorških ulica među djelima su kojima se Stipan Tadić u njujorškoj galeriji Fuentes predstavlja samostalnom izložbom "Metropolis 36 - 36 Views of New York", koja traje do 5. rujna. Neki su od naziva "Poe Cottage - Kingsbridge"," Little Italy Bronx", "7th Av", "Grand Street", "Greenwood Cemetery - 9 Av", "Smoker - 20 Av", "Bodega Cat - 50 St".

Nazivi nisu nasumični. Tadić je, naime, odabrao jednu od linija željeznice i naslikao svaku stanicu. To je njegova posveta New Yorku. Odabrao je liniju D jer vodi od Bronxa do Coney Islanda, jer je to put koji su prešli Warriorsi u kultnom filmu Waltera Hilla "Ratnici podzemlja" iz 1979. godine. Svaka od 36 slika dakle predstavlja kvart i okolicu, jednu od stanica na toj liniji podzemne željeznice. A i sam se često njome vozio.

image

Old Theatre Fordham

image

Majka i dijete

To je njegova posveta New Yorku. Odabrao je liniju D jer vodi od Bronxa do Coney Islanda, jer je to put koji su prešli Warriorsi u kultnom filmu Waltera Hilla "Ratnici podzemlja" iz 1979. godine. Svaka od 36 slika dakle predstavlja kvart i okolicu, jednu od stanica na toj liniji podzemne željeznice. A i sam se često njome vozio.On u New Yorku živi otkako se školovao na prestižnom sveučilištu Columbia. Na slikama pokazanim u Zagrebu više je i sam protagonist. Na jednoj je prikazao svoju sobu u kojoj je stanovao kod kineske obitelji, nepospremljenu, s ostacima hrane, ali i knjigama koje su mu bitne. Soba nije bila jeftina, no bila je veoma malena, kako mi je pričao, živio je s obitelji koja ne govori engleski.

Priče koje sada pripovijeda, na izložbi u New Yorku, jer on svojim slikama zapravo priča priče, zbivaju se više izvana, on je promatrač. Naravno, postoje iznimke. "Bedford Cafe", primjerice, druga slika po redu, pa pretpostavljam i druga stanica metroa, pokazuje stol, bilježnicu s olovkom i kavu. Ne vidimo protagonista koji sjedi za stolom, on je izvan kadra, no moglo bi se lako pretpostaviti da je riječ o samom umjetniku. On promatra susret dvoje prijatelja, i slučajnog prolaznika. Ne libi se korištenja mnogih boja. Na slici "Old Theatre, Fordham" prikazuje živopisnu ulicu, može se za svakog od tih prolaznika zamisliti životna priča, dok se u pozadini nazire ljubičasto nebo. Kao u stripu, ponekad dodatno kadrira pojedini prizor, primjer je stanica Yankee Stadium (ljudi su pokazani u kafiću, uokvireni i izdvojeni u lijevom gornjem kutu slike). Na slici "Grand Concourse Residential" on "otvara" zidove ciglene kuće, pa gledamo u prvom planu živote onih koji u njima stanuju, kako ih ovaj slikar vidi. Slika "Haarlem River" ispražnjena je od ljudi, dominira velika zgrada (način na koji crta arhitekturu podsjeća me na golemu sliku kojom je zabilježio svoje novozagrebačko djetinjstvo). Ispred zgrade je rijeka.

image

Stipan Tadić Apollo Theathre

image

Božićni market

Na sljedećoj je slici izlaz iz podzemne željeznice, prljav i pun smeća. Na jednoj je pak, rukopisom koji pomalo naginje naivi (umjetnik zna i inače eksperimentirati sa stilom naive), slika groblja, a iznad njega prepoznatljivi Basquiatov portret, koji je tu i pokopan. Naslikani su i kafić s jarko crvenim slovima koji se zove Pobeda, mačka koja je zalutala, djeca na ulici, ručak u restoranu u kojemu se spremaju specijaliteti iz Ekvadora, zgrada na Coney Islandu... Ciglene zgrade dio su Harlema, no ulice su gotovo pa ispražnjene. Naslikani su i posjetitelji Temple Bara pa rush hour s mnoštvom ljudi, a svakome od njih na licu su iskazane emocije.

Iza ovih je slika mnogo posla. I još jedan napredak u rukopisu autora koji je, koliko se sjećam, počeo grafitima kod Hrelića.

Izložbu prati katalog s tekstovima Juliána Sáncheza Gonzáleza, sa Sveučilišta Columbia i novinara i književnika Andrije Škare, koji tumači i da neće baš svatko prehodati New York da bi ga naslikao. Prihvatio je sve, tumači, što mu se dogodilo u svakom trenutku, i to pretvorio u slike na kojima je zamagljena granica na kojoj prestaje život, a počinje umjetnost. Ispravno smatra i da teško može biti boljeg komplimenta od ovog.q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 07:55