Kada mi je, kad smo razgovarali prošli put, a povod je bila monografija o njegovu radu, Duško Šibl rekao da je tijekom studija u Londonu, sedamdesetih i osamdesetih, povezao izložbu nove stvarnosti koju je tada vidio u engleskoj prijestolnici s pankerima koji su u to doba hodali ulicom britanske prijestolnice, poveznica me nije nimalo iznenadila.
Riječ je o razdobljima koja su bila buntovna, nešto je divlje vladalo u zraku. Netko će reći da je svako doba buntovno na svoj način, makar za mlade, no ne bih se složila. Ne vidim buntovnost među mladima danas, vidim da ispravljaju mnoge nepravde, što, naravno, i trebaju činiti. No ne vidim bunt, prkos.
Ulične svađe
To je razdoblje u umjetnosti Duška Šibla kada nastaju slike s prizorima mladih pankera, uličnih svađa... Ukratko, ulice. Ti su mi njegovi radovi s kraja sedamdesetih i s početka osamdesetih godina, u kojima portretira život ulice i eru punka, bili veliko iznenađenje kada sam listala monografiju jer Šibl je tada barem bio u javnom prostoru, u sasvim drugim slikama, bojama, temama; ponajviše ga okupira ljudsko tijelo, na tragu Francisa Bacona, kojeg i spominje kao jednog od svojih uzora.
Nova stvarnost, poznato je, nastala je prije Drugog svjetskog rata koji se, naknadna će pamet to pokazati, tada već mogao naslutiti u duhu vremena. Mnogi će imati različite asocijacije, za mene je to prvenstveno Otto Dix i njegove s jedne strane gotovo pomodne slike - primjerice slika Sylviju von Harden, novinarku - a s druge stravični prikazi rata koji nadolazi i stradanja.
Dix i Bacon nisu slučajni citati, poznato je da je Šibl studirao povijest umjetnosti.
Šibl mi je između ostalog pričao sljedeće, da je živio u Kensingtonu i Chelseaju, no kako su cijene kretale prema gore, "polako sam se povlačio prema predgrađu". U London je stigao kao mladić, vizualno ga je fascinirao punk kao protest, prvenstveno Johnny Rotten i Sid Vicious. U britansku je prijestolnicu stigao iz tadašnje Jugoslavije i ispočetka mu se činilo da je sve u Londonu fantastično; na posao se znao voziti u istom tramvaju s Vivien Westwood i Malcolmom McLarenom. To, naravno, nije bila istina. No život londonskih ulica bio je fascinantan, kako onda tako i danas.
Inspiracija Londonom
O svemu sam, pola stoljeća kasnije, nakon Šiblove početne vizualne inspiracije Londonom, razmišljala dok sam gledala najnoviju izložbu otvorenu u Galeriji Kranjčar u Zagrebu, na kojoj je njegovih dvadesetak kolaža i četiri akrila na platnu.
Izložbu inače organiziraju Židovska općina Zagreb i Mira Wolf, povod su europski Dan židovske kulture i baštine te Dan otvorenih vrata, traje do 6. studenog, a puni je naziv "Teatralije, karikature i crteži Kleme Švarc-Požgaj i kolaži Duška Šibla".
Uz ove pankere, meni su Šiblovi kolaži često i bliži od slika, odlični su u svojoj pročišćenosti, naročito oni svedeni na jednostavan dijalog, crno-bijelo, ponekad i crveno. Ima i jedan s erotskim, gotovo SM konotacijama, poprilično zanimljiv. Slike, pak, imaju nešto mistike Francisa Bacona.
A kolaži koji su me vizualno podsjetili na tu eru punka baziraju se na commediji dell‘arte, a spomenut će se i ona, možda i najčešće citirana slavna Shakespeareova da su svi glumci ljudi, a svijet pozornica.
Kolaže je počeo raditi 2019. godine, iz posve praktičnih razloga kada je, kako sam kaže, u skučenim uvjetima mogao samo "suho slikati". Kustos je izložbe u Galeriji Kranjčar Frano Dulibić, koji analizira "čvrstoću oblikovanja, koja doprinosi ekspresivnosti i dramatičnosti te izražavanju strasti. Upravo je to efekt koji privlači i zaokuplja; promatrajući Šiblove kolaže, uvučeni smo u tu igru."
Dvoje umjetnika u dijalogu
Izložba je to, dakle, dvoje umjetnika, radovi su Kleme Švarc-Požgaj sitnijih dimenzija, u postavu nešto po strani.
Poveznica je njih dvoje - kazalište. On metaforički, dakle, prikazuje, commediju dell‘arte, a ona karikature poznatih ličnosti, ponajviše iz kazališta tog doba, zapravo općenito iz javnog života. Neke su karikature, poput one Miroslava Krleže, prvi put u javnosti. Imala je poprilično smisla za autoironiju, vidi se to i iz njezina autoportreta, također pokazanog na izložbi. Pero Kvrgić je tako duhovit, vjerujem da će vas baš nasmijati.
Moram priznati da za ovu umjetnicu ranije nisam čula, a i Dulibić piše da je, iako je za života bila popularna i u jednom razdoblju svojim radovima često prisutna u tiskanim medijima, danas gotovo zaboravljena.
Biografija joj piše da je bila u braku s O. Bluhweissom, rodila je sina i razvela se, te se 1937. godine udala za arhitekta Zvonimira Požgaja, o kojem sam pisala u više navrata.
Drugi svjetski rat proživjela je uglavnom skrivajući se od ustaša zajedno s mužem. Zanimljivo mi je bilo pročitati i da je, kada je 1919. godine priredila svoju prvu izložbu karikatura na Gospodarevićevu kupalištu na Savi, u organizaciji Društva savskih spasavalaca, to bio velik uspjeh za nju jer je privukla ogromnu pozornost javnosti i medija. Dulibić piše: "Naravno, već od druge Klemine izložbe crteža održane 1932. godine u Zagrebu, kreću kritike koje joj nisu uvijek naklonjene. I doista, među njenim crtežima vidimo da u portretima ne uspijeva postići izraz psihološke karakterizacije kao kod karikatura. Kao inteligentna žena, vjerojatno je bila svjesna svojih ograničenja te se gotovo u potpunosti tijekom života posvetila karikaturi."
Uistinu, samo inteligentni su ljudi svjesni svojih ograničenja. Bila bi to formula koja bi mnogima bila korisna. A ja se veselim dalje istražiti život ove umjetnice, što mi je skori plan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....