‘Još 1994., prije selfija, počela sam snimati samu sebe. Iz praktičnih razloga: nisam mogla pronaći modele zbog sramežljivosti djevojaka‘

U Klovićevim dvorima otvorena je retrospektivna izložba Mare Bratoš, jedne od najzanimljivijih domaćih fotografkinja, koja pokriva tri desetljeća njezina rada. Je li saznala nešto novo o sebi kada se suočila s izborom najboljeg iz svog umjetničkog rada, pitamo je. "Uočila sam jednu konzistentnu crtu kroz cijeli svoj opus. Iako su teme različite - portreti, pejzaži, aktovi - svi ti radovi nose isti rukopis. Taj estetski i emotivni potpis prisutan je od samih početaka moje karijere. Lijepo je vidjeti tu neprekinutu nit, tu poetiku koja povezuje različite žanrove i razdoblja mog stvaralaštva. Ovakvi trenuci retrospektive omogućuju nam da bolje razumijemo vlastitu umjetničku evoluciju", kaže Bratoš koja je majstorica ženske fotografije. Njezini ženski portreti posebno su upečatljivi kao i autoaktovi koje snima u pravilnom ritmu. Zašto je izabrala baviti se ženskim tijelom, ženskom ljepotom?

"Još 1994., mnogo prije nego što su selfiji postali fenomen, počela sam snimati samu sebe. U početku je to bila praktična odluka - nisam mogla pronaći modele zbog sramežljivosti djevojaka koje sam pitala. Tako sam počela fotografirati sebe i kroz tu praksu uvidjela koliko je žensko tijelo nevjerojatno moćan nositelj priče. Na ženskom licu i tijelu može se ispisati cijela životna priča: njezina snaga, njezine borbe, njezina ljepota. Ta dinamika između unutarnjeg i vanjskog je ono što me fascinira. Sam proces autoaktova postao je osobno istraživanje kroz godine, kronika vlastitih iskustava i promjena. Nastavit ću s tim jer je to za mene kontinuirana introspektiva i istraživanje kroz vlastiti objektiv."

Mara radi i kao službena fotografkinja u kazalištima, a trenutačno je u zagrebačkom HNK. Što je uzbuđuje dok lovi te žive trenutke na pozornici?

"Kazališna fotografija je specifična jer mora prenijeti čaroliju predstave, a da pritom ostane vjerna trenutku. To je medij koji mora biti istovremeno kreativan i autentičan. U doba društvenih mreža i vizualnog oglašavanja fotografija igra ključnu ulogu - prva privlači publiku. Fotografija mora prenijeti suštinu predstave u jednom kadru, a da se ne izgube teatralnost i čar kazališta. Fascinantno je kako svjetlo, kutovi i kompozicija mogu transformirati te trenutke na pozornici u nešto bezvremensko. Istovremeno, fotografija u kazalištu ne trpi previše uljepšavanja - mora ostati suptilna i vjerna onome što se događa na sceni", objašnjava ova fotografkinja koja drži da je upravo danas medij fotografije na svome vrhuncu. "Danas je slika postala osnovno sredstvo komunikacije - ljudi, posebno mladi, komuniciraju kroz slike više nego ikad prije. Fotografija je prešla iz okvira umjetnosti i medija u svakodnevni život, i to u nevjerojatnoj mjeri".