Lista za i protiv Photodaysa u Rovinju mogla bi biti poprilična. S jedne strane, previše se toga miješa, ne po žanrovima, što je i poželjno, već po kvaliteti, no, s druge strane, vrlo su ambiciozni iz godine u godinu, pa smo zahvaljujući njima vidjeli fotografije Davida Bowieja s potpisom Briana Rašića, ratne fotografije Roberta Cape, ali i njegove portrete npr. Picassa, pa opus Mladena Tudora... I s vremenom postaju sve bolji, pridružili su im se i neki relevantni teoretičari.
Za vikend je otvoreno i trajat će do otprilike kraja mjeseca, ovisno o lokaciji, nekoliko izložbi u sklopu ovogodišnjih međunarodnih Photodaysa. U rovinjskoj Crkvi svetog Tome otvorena je izložba “Balkanska ruta” Matica Zormana.
Zorman je izložbu “zaslužio” kao prošlogodišnji dobitnik Grand Prixa, a u međuvremenu je za jednu od fotografija, djevojčice pod prozirnom kišnom kabanicom u izbjegličkom kampu u Srbiji, u mjestu Preševo, dobio i prestižnu nagradu World Press Photo u kategoriji Portreti, te je i krenuo u potragu za tom djevojčicom.
Fotografije mu objavljuju, među ostalima, The Washington Post, The Independent, Der Spiegel... Riječ je o slovenskom fotografu mlađe generacije, tek je napunio trideset godina, a ako je suditi po ostalim fotografijama iz ciklusa, posebno masovnih scena snimljenih noću, on u sebi, osim žurnalističkog, nužnog za ovakav tip teme, nosi i jak likovni talent. To se posebno odnosi na meko osvjetljenje, gotovo jedan barokni chiaroscuro te na kompoziciju.
Već sam nekoliko puta pisala o kritičarima ratne fotografije, među prvima Marthi Rosler, koja smatra da su neki ratni reporteri motivirani “kombinacijom egzoticizma, turizma, voajerizma, lova na trofeje i sl.”, pisalo se i o namještenosti nekih scena (reporteri koji sa sobom nose dječje igračke na poprište zbivanja pa ih stavljaju po potrebi), no, s druge je strane ipak ona većina koja profesionalno radi svoj posao, kako je, uostalom, rekao Ron Haviv: “Većina nas osjeća da smo prvo ljudska bića, a onda fotografi.” Zorman, jasno je vidljivo na njegovim fotografijama, spada u potonju skupinu. Njegove su fotografije poštene. On sam tvrdi kako je ovaj tip fotografije među ostalim i najbolji način da “uči o životu”, a snimao je i palestinsko-izraelski konflikt u Gazi i arapsko proljeće u Kairu.
U Zavičajnom muzeju u Rovinju izložba je finalista. Ove godine u kategoriji dokumentarne fotografije, koja ove godine dominira na Photodaysima, prvo je mjesto osvojio Joakim Kocjančić, s projektom “Europea”. Na specifičan način bilježi europske gradove, fotografija je reportažna, crno-bijela, drugačija od svega viđenog.
Međutim, Grand Prix ove je godine osvojio vinkovački fotograf Domagoj Burilović, on fotografira slučajno pronađene dokumente muškarca koji je preminuo i snimajući objekte rekonstruira njegov život. Sam tumači ciklus: “Narativ koji sam posložio na temelju nađenog je bio nacionalistički mit o hrvatskoj emigraciji. Razmišljajući o toj priči postao mi je zanimljiv upravo taj odnos činjenice, odnosno, artefakta i mita”. CVU Batana dom je izložbe o Istri, kustos je Krešimir Oremović, a izlažu među ostalima Janko Belaj i Siniša Hančić, dok je u MMC izložba o Pankrtima, “N’č se ne premakne”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....