Provokativni naziv velike retrospektive Zlatka Kopljara u Grazu "Erasion/Auslöschung", četiri godine nakon one u zagrebačkom MSU, u dosluhu je s ovogodišnjom temom Štajerskih jeseni. Već tradicionalna likovna i medijska manifestacija ove je godine naslovljena "Horror Patriae", s fokusom na artefakte koji s jedne strane veličaju domovinski patos i one koji ga osporavaju, bilo ironijom ili surovom kritikom koja seže duboko u grotesku. Središnja izložba austrijske jeseni postavljena je u Neue Galerie te je, uz austrijske umjetnike, uključila i niz europskih (među njima su i dva hrvatska - Tomislav Gotovac i Marko Tadić). No izložba zagrebačkog autora na tri etaže KULTUM muzeja, pedesetak metara sjeverno od Kunsthausa, po mnogočemu je intrigantnija i konzistentnija od navedene središnje.
Muzej je dio crkvenog kompleksa u kojem je, zahvaljujući njegovu ravnatelju Johannesu Rauchenbergeru, tijekom nekoliko desetljeća uređen izlagački prostor na više etaža, visokoga galerijskog standarda. Bez obzira na skeptične poglede iz smjera Kunsthausa ili pak štajerske dijeceze, KULTUM je rastao u nezaobilazno mjesto suvremene umjetničke prakse. Da je tomu tako potvrđuje i Kopljarovo gostovanje u muzeju sljedeća tri i pol mjeseca. Premda je u njemu dobrim dijelom ponovljen umjetnikov opus predstavljen u Zagrebu, izložba u Grazu na kraju se pokazala vizualno promišljenijom i protočnijom nego što je bila ona prije četiri godine u MSU. Možda je tome pomogao "horror" kontekst u kojem je predstavljena, kao i prostorni labirint novo uređenog muzeja. Niti se zagrebački umjetnik posebno usklađivao sa zadanom temom, niti je tijekom prethodnih tridesetak godina mogao znati da će se njegov "K" Weltanschauung poklopiti s trenutačno aktualnom temom suočavanja s neugodnim sekvencama prošlosti, kako u Austriji tako i šire. Bliski primjer je ovogodišnji Venecijanski bijenale na kojem bi njegov doprinos, bez ikakve sumnje, bio dalekosežnijega odjeka nego što je to nebulozna dječja radionica u Hrvatskom paviljonu, koju je izdašno financiralo Ministarstvo kulture RH. Doduše, ista je državna institucija financijski poduprla retrospektivu u Grazu, ali u znatno skromnijem iznosu.
Prije pet godina Kopljar nije prošao na natječaju za Hrvatski paviljon u Veneciji. Pod simptomatičnim nazivom "Failure" (neuspjeh) izduženi betonski blok uznemirujuće unutrašnjosti trenutačno je izložen u Grazu i dio je kolekcije muzeja KULTUM. I taj je umanjeni model neostvarenog venecijanskog projekta rječit, kako u pogledu naziva izložbe, tako i autorove sklonosti crnim temama, pa čak i potiranju vlastitih radnih postavki. Simbolična je, naime, betonska unutrašnjost bloka koja se sužava u tanku svjetlosnu pukotinu u središtu iz oba smjera. Svojevrsni prostorni palindrom apstraktna je formula primjenjiva na gotovo sve etape umjetnikova rada.
Retrospektiva u Grazu kreće od muzejskog travnjaka na koji je postavljen toranj od cigala iz jasenovačkog logora, a završava crno-bijelom fotografijom "žrtvovanja Izaka" na trećoj etaži. Prije nego je mogao presložiti cigle u toranj, svojedobno proizvedene u krugu ustaškog logora, umjetnik ih je morao otkupiti od vlasnika ruševne kuće u koju su iste bile ugrađene. Kuću je trebalo demolirati kako bi se građa mogla resetirati na povijesne postavke, uz napomenu kako je toranj znatno šireg rakursa od puke memorijalne plastike. Jedan od četiri izvorna tornja postavljenih ispred Meštrovićeva paviljona 2014. godine u trajnom je vlasništvu Grada Varaždina te je postavljen u gradski park u neposrednoj blizini sinagoge.
Ideju o "brisanju" ili sužavanju (a potom i širenju) perceptivnog polja predložio je ravnatelj Johannes Rauchenberger, ujedno i kustos izložbe. Zagrebački je umjetnik prihvatio sugestiju jer potiranje sadržaja i postupaka ne samo što je iznenađujuća odrednica njegove prakse iz perspektive Graza, nego je širila umjetnikovu gotovo birokratski hladnu potrebu da svoje performanse i medijske projekte zove "konstrukcijama" te ih označava suglasnikom "K" i numerira brojevima od 1 do 22. Toliko ih je (22) realizirao do prije pet godina kada je odlučio napustiti videoaktivnosti (uglavnom) kako bi resetirao vlastitu prošlost iz vremena školovanja u Veneciji i posvetio se slikarstvu. Drugim riječima, "demolirao" je vlastitu "kuću umjetnosti" kako bi je očistio od suvišne naracije. "Brisanje", a po njemačkom nazivu izložbe znatno radikalniji termin "Auslöschung" (izumiranje), nije samo na razini umjetnikovih narativnih konstrukcija, nego se u širem smislu tiče osobne egzistencijalne drame. Konstruiranje betonskog bloka ispred nekadašnjeg sjedišta MSU-a, betonskih blokada na modelima njujorške MoMA-e i londonskog Tate Moderna, razbijanje zidova češke i slovenske galerije, figura umjetnika u svjetlećem odjelu koji odaje počast žrtvama holokausta i na taj način ponavlja varšavsku gestu Willyja Brandta iz 1970. itd., samo su neki od narativa izloženi u Grazu. Oni ostaju u trajnom vlasništvu KULTUM-a te se čini kako je Kopljar, u trenutku vraćanja slikarstvu, počistio iza sebe raniji egzistencijalni nemir kako bi komotno mogao "uživati" u posve novoj fazi djelovanja.
Čini se da izložba u Grazu nije tek puka retrospektiva, već izložba s dodanom vrijednošću koja radikalizira "štajerski horor" i gleda u drugi dio mračnog tunela u betonskom modelu za venecijanski bijenale pod nazivom "K22 Failure" (neuspjeh). Stoga nije čudno što je otvorenje izložbe održano u dvorani s recentnim slikama velikog formata. Pod skupnim nazivom "Disturbances" (smetnje) desetak platna prvi je put javno predstavljeno. U tom se dijelu sadržaj u Grazu razlikuje od ranijeg zagrebačkog. I logično je da je umjetnikov radni preokret uvršten među ostale izloške kako bi se odgonetale veze s ranijim aktivnostima. Platna reducirana kolora s pretežno crnim prugama, užim ili širim, razdvojena manje ili više svijetlim linijama na prvi pogled djeluju kao strano tkivo. Kao da njihov skupni naziv poziva posjetitelje da ih čitaju kao "smetnje" prethodnom opusu. Ako ništa drugo apstraktna su platna opskurna poput prethodnih videoradova. Kustos Johannes spominje njihovu metafizičku dimenziju blisku slikarstvu Marka Rothka ili Barnetta Newmana. Tomu treba dodati kako je Kopljarov rani fotoperformans žrtvovanja Izaka montiran pod utjecajem Caravaggia. U baroknoj sali KULTUM-a apokaliptičnog ugođaja zagrebački je umjetnik na mjestu propovjedaonice postavio manji videoekran na kojoj "šumi" apstraktna slika, rezultat digitalne erozije njegovih fotografija na kojima kleči ispred svjetskih institucija moći (K9). Dakle, i tijekom prethodnih tridesetak godina zagrebački se umjetnik u svom poslu povremeno služio "slikarskim smetnjama". Doduše manje vidljivo, što ne umanjuje njihov (slikarski) upliv. Zagrebačka će publika novi Kopljarov, kontemplativni opus uskoro moći vidjeti u Galeriji Kranjčar. I za kraj napomena kako se isti ipak vraća s izložbe u Grazu, s tornjem od cigli proizvedenih u logoru Jasenovac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....