Željela bih da malo razgovaramo o tome kako se ponašamo. Razmišljamo li dovoljno često o Bogu? Trebaju li nam sve te materijalne stvari o kojima sanjamo? Nisu li one kratkotrajne? - zavapi sestra Fatima prema polupraznoj učionici.
U ruci joj crni flomaster s kojim s vremena na vrijeme zapiše kakvu misao na ploču.
Pogled joj je strog, lice ozbiljno, glas dovoljno snažan da se čuje i do susjedne učionice.
U sestru Fatimu uprti su pogledi šest radoznalih sestara.
One nisu biološke, nego duhovne sestre, članice Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
Poznatije su kao mormonke, pripadnice religiozne sljedbe koja naučava obnovljeno evanđelje na zemlji te vječni brak, čak i za zagrobnog života.
Sve sestre, s kojima sjedim u prostoriji i koje su otvorile vrata svog svijeta novinarima i fotografima Globusa, u nekom trenuku svog života pristale su na mormonsko krštenje – uranjanje u improvizirani bazen u zagrebačkoj središnjici Crkve u koji su, odjevene u jednostavne, bijele oprave, ušle kao stara, a izronile, tako vjeruju, kao nova, od grijeha očišćena bića.
“Smatramo da je to jedini ispravan način kako krstiti čovjeka. Dakle, točno onako kako je to činio Ivan Krstitelj kad je krstio Isusa Krista, u vodi, i potpunim uranjanjem pod njenu površinu”, objašnjava mi 35-godišnji Miljenko Babić.
Babić je nešto poput biskupa, glavnog hrvatskog mormona, predsjednik hrvatske zajednice Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i predsjednik zagrebačkog ogranka.
Njihova crkva je sa šest vjernika, koliko ih se 1974. godine okupilo u Rijeci, narasla na 600-tinjak formalnih članova, iako ih je možda samo polovica aktivna u crkvi, a to znači da su redoviti na bogoslužjima i vjeru prakticiraju u svakodnevnom životu.
Hrvatska je zajednica, dakle, jako mala, ali veća od bosanske (tamo danas ima možda 30 mormona).
No, definitivno je sićušna u odnosu na svjetsku populaciju mormona koju danas čini oko 15 milijuna članova, najbrži rast bilježe na području Južne Amerike, najviše ih je na području Sjeverne Amerike, a sjedište im je u američkoj državi Utah.
Možda ih je malo, ali aktivni hrvatski članovi mormona, baš kao i ostali sljedbenici Crkve slijede sve postulate i doktrinu ove vjeroispovijesti.
Recimo, Crkvu u potpunosti financiraju članovi, a oni su pak obvezni poštovati Zakon desetine koji podrazumijeva da deset posto prihoda svaki mjesec daju Crkvi.
Naravno, nitko ne može kontrolirati daju li uistinu desetinu prihoda ili manje, ali stvar funkcionira na povjerenju.
Mormonski svećenici ne prakticiraju celibat pa tako Miljenko Babić ima suprugu i troje djece.
Članovi Crkve ne konzumiraju alkohol, cigarete pa čak niti kavu.
“Dan nam je savjet da tijelo trebamo održavati zdravim i čistim pa ga se trudimo slijediti”, govori mi Babić.
Zabranjene su im igre na sreću.
Stroge su preporuke o odijevanju.
Mormoni vole skromnu i čednu odjeću, posebno za pripadnice Crkve koje bi trebale paziti da su uvijek pristojno i decentno odjevene, ne razotkrivaju intimnije dijelove tijela, a preporuka je tijelo ne nagrđivati tetovažama ni piercinzima.
“Naravno, ništa nije zapisano u kamenu pa to ne znači da među mormonina nema onih s tetovažama ili drugim ukrasima na tijelu, ali preporuka je da se čovjek toga kloni”, kaže mi 31-godišnja Ana Hundrić.
Ana se mormonima službeno pridružila 2002. godine kad je krštena u tadašnjem sjedištu Crkve na zagrebačkom Svačićevu trgu.
No, s članovima se upoznala godinu i pol ranije, nakon što je njen otac Branko u gradu pronašao takozvanu Mormonovu knjigu.
Ta knjiga ide ruku pod ruku s Biblijom koja za mormone kao i druge kršćane predstavlja temeljno štivo odnosno Sveto pismo.
No, Mormonovu knjigu 1830. godine objavio je prorok i začetnik ove vjere Joseph Smith nakon što je pronašao zlatne ploče na kojima je bila zapisana povijest drevne američke civilizacije u periodu od 600 godine prije sve do 400 godina poslije Krista.
Smith je tekst s ploča “preveo” u Mormonovu knjigu koju koriste svi pripadnici Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, ali ne i drugi kršćani.
Nedugo nakon što je Mormonova knjiga stigla u dom obitelji Hunrdić, otac Branko pozvao je na razgovor i nekoliko mormonskih misionara.
Ana, priča mi, tada još nije pokazivala neki veliki interes za mormonsku vjeru, ali kad je od misionara čula kako se u crkvi održavaju tečajevi engleskog jezika, odlučila je krenuti na jedan i stala se pobliže upoznavati sa zagrebačkim članovima.
“Uskoro sam počela odlaziti i na sate vjeronauka. Mislila sam da je šteta što provodim tako puno vremena s mormonima, a da o njima zapravo ništa ne znam. Tako sam krenula na vjeronauk, a ubrzo sam počela čitati Mormonovu knjigu”, prisjeća se ova 31-godišnjakinja.
Brzo joj se dogodilo ono što se obično događa sljedbenicima Crkve: usred čitanja Mormonove knjige dobila je, kaže, svjedočanstvo, znak Nebeskoga Oca da je ono što u knjizi piše istina.
Bilo joj je jasno kako je pronašla religijski nauk koji joj najbliže objašnjava Boga.
Ipak, i dalje je odugovlačila s krštenjem.
“Bila sam vrlo tvrdoglava, tražila sam neke dokaze za sve što sam saznavala i brzo sam shvatila kako se za mnoge stvari koje opisuje Mormonova knjiga zbilja mogu pronaći fizički dokazi na kopnu. Godinu nakon toga, jutro nakon maturalne večeri, i službeno sam se krstila nakon što sam odlučila da će pristupanje mormonima za mene biti ozbiljna stvar”, priznaje Ana.
U crkvi je redovita od 2002. godine, prihvatila je i zaduženje osobe za odnose s javnošću, nedjeljom obavezno dolazi na bogoslužje.
Misa se po mnogočemu razlikuje od katoličkog bogoslužja.
Mormoni se od 2009. godine, otkako im je crkva sagrađena, okupljaju na zagrebačkoj Horvaćanskoj cesti.
Novouređena dvokatnica dovoljno je velika da zadovolji potrebe: uređena je pristojno, ali ne nepotrebno raskošno, u prizemlju su učionice, uredi i bazen za krštenje, na katu je dvorana za misu i još nekoliko prostorija u kojima se okupljaju mormonska djeca.
Dvorana je uređena više-manje tipično: ispred stolica za sjedenje nalazi se dugački, drveni oltar s katedrom i jednim mikrofonom, desno je jedan klavir, a do njega klupa sa stolom na kojemu se tijekom mise pripremaju komadići kruha i voda što će članovi simbolički pojesti i popiti.
Primjećujem kako nigdje u crkvi nema križa.
To je zato što mormoni ne koriste taj simbol smatrajući kako je Isus Krist uskrsnuo i živi pa onda nema nikakve potrebe stalno podsjećati na Njegovu patnju i smrt.
I uloga svećenika, čini mi se, malo je drukčija od one katoličke.
Prvi dio mise svećenik Babić više-manje sudjeluje kao neka vrsta moderatora, najavljujući pjesme i teme o kojima će se razgovarati.
Sve molitve osim one sakramentalne zapravo su improvizacija, prepuštene na maštu i osjećaj osobi koja je izgovara, uglavnom kao neka vrsta zahvale Bogu za ovozemaljski život, sreću, ljubav.
Nedjeljno bogoslužje traje puna tri sata, od 10 do 13 sati, a sastoji se od tri dijela.
U deset sati počinje klasična misa i traje 45 minuta.
Potom slijedi kraća pauza nakon koje kreće 45-minutna nastava tijekom koje su članovi, ovisno o stažu, podijeljeni po razredima.
Na dan mog posjeta razred je slušao kako im Ana Hundrić govori o radu i osobnoj odgovornosti, a treći sat zasebno se u razrede odvajaju muški i ženski članovi te nanovo raspravljaju o temi koja je unaprijed zadana za tu nedjelju.
“Naš ego ne priznaje da smo duhovna bića. On govori ‘ja sam profesorica’ ili ‘ja sam vlasnica automobila’. No, takve nas stvari ne mogu dugotrajno usrećiti. Čovjek osjeća ljubav onda kada razmišlja o Bogu”, poučavala je sestra Fatima nekolicinu sestara koje su se okupile na nedjeljnoj misi.
Sve pripadnice mormona članice su najveće ženske udruge na svijetu, takozvanog Potpornog društva u kojemu je danas približno šest milijuna članica.
Sve se one, baš kao i muški članovi, redovito susreću s uobičajenim predrasudama o mormonima.
Prva je da mormoni prakticiraju poligamiju, što ne može biti dalje od istine.
Ta predrasuda potječe iz povijesti, ali i od životnog stila mormona u Juti čiji muškarci uistinu prakticiraju bračne veze s više žena istovremeno, ali ti mormoni nisu članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana niti imaju veze s ovom vjeroispovijesti.
Druga je ta da su mormoni sekta, iako je to četvrta po veličini kršćanska denominacija na području SAD-a i premda diljem svijeta ima oko 85 tisuća misionara te 250 mormonskih hramova.
Razlika između mormona i katolika najviše leži u tome što ovi prvi smatraju da je njihova denominacija zapravo restauracija originalne Kristove crkve na zemlji, a koja funkcionira uz pomoć proroka, 12 apostola te evanđelista.
Dakle, mormoni vjeruju kako Isus Krist vodi crkvu na zemlji putem proroka – aktualnog predsjednika mormonske zajednice Thomasa S. Monsona, a hijerarhiju crkve zatim čini vijeće od 12 apostola čiji najstariji član, najčešće, zamjenjuje predsjednika nakon njegove smrti.
Mnogi za mormone vjeruju kako su strašno zatvoreni, sektaši, no većina članova zapravo je otvorena za komunikaciju, jedino se neki od njih možda malo plaše fotoaparata.
U masi ljudi uglavnom se ističu mormonski misionari, mladići i djevojke koji napuštaju domove kako bi otišli na misiju i svijetom širili nauk o svojoj crkvi i vjerovanjima.
U Hrvatskoj ih je u ovom trenutku tridesetak, a od toga ih je desetak u Zagrebu, uglavnom iz Amerike gdje živi najveći dio svjetskih mormona.
Na zagrebačkom Bukovcu nalazi se velebna trokatnica u vlasništvu mormonske Crkve u kojoj obitava predsjednik Jadranske misije s obitelji.
Trenutačno je to David Grant, mormon iz Salt Lake Cityja koji je u Zagrebu sa suprugom punih godinu dana, a mandat mu traje još dvije godine.
On je zadužen skrbiti o misionarima na području Jadranske regije: pomaže im pronaći smještaj, upoznaje ih s crkvenom zajednicom...
Kuća na Bukovcu prvo je mjesto na kojem se okupljaju misionari u misiji u našoj zemlji: ovdje će nekoliko noći prespavati u jednoj od djevojačkih ili dječačkih soba, a potom unajmiti stan za maksimalno 400 dolara u kojem će živjeti sve do kraja misije.
Grant i supruga pokazali su nam kuću u kojoj su smješteni.
Sobe za dječake nalaze se u suterenu i skromno su uređene, imaju nekoliko kreveta na kat i ormare te odvojenu kupaonicu za dječake.
Sobe za djevojke nalaze se na prvom katu i malo su ljepše uređene, s bijelim namještajem i razdvojenim krevetima.
Procjenjujem da kuća sigurno ima više od 300 četvornih metara, a nalazi se u njoj i zatvoreni bazen (Grant i supruga ga ne koriste tako da u njemu nema vode) te je u nastavku dvorišta teniski teren i voćnjak.
Grantovi rado skrbe o misionarima.
U trenutku kad su nas primili, u domu na Bukovcu iz kuhinje je dopirao miris lazanja i lešo mahuna, a na stolu je stajala golema zdjela s kriškama lubenice.
Gospođa Grant kaže mi kako voli kuhati za misionare koje ona i suprug smatraju vlastitom djecom.
No i bez misionara Grantovi su prilično velika obitelj: imaju devetero djece i 26 unučadi, a zid u dnevnoj sobi ukrasili su obiteljskim portretom snimljenim prije pet godina na kojem, unatoč velikom broju osoba, nedostaje petero članova.
“Misionarstvo je važno i ozbiljno. Mladići i djevojke koji odlaze u misije zapravo žrtvuju dvije godine života kako bi se posvetili našem cilju, a to nije lako”, objašnjava mi Grant.
S nama u sobi sjede dvije misionarke i dva misionara iz SAD-a.
Svi na košuljama imaju prikačenu pločicu s nazivom “sestra” ili za muške “starješina”, te prezime.
Dok su u misiji, moraju poštovati stroga pravila. Neka od tih pravila su da nema gledanja televizije, izlazaka, slušanja radija ni čitanja dnevnog tiska, da bi mogli biti posvećeni služenju ljudima oko sebe.
Roditeljima se e-mailom smiju javljati jednom tjedno, a samo dva puta na godinu dopušten im je telefonski poziv kući – za Božić te na Majčin dan.
“Bilo mi je teško u početku biti odvojena od obitelji, ali danas je sve lakše. Potječem iz mormonske obitelji iz Salt Lake Cityija i željela sam misiju odraditi što prije, dok sam još na početku studija”, povjerava mi se smeđokosa sestra Richardson.
Dakle, da bi otišla u misiju, morala je nakon prve godine studija marketinga pauzirati školovanje, godinu i pol provesti u nepoznatoj zemlji, naučiti jezik nakon čega će se vratiti kući.
Tako i ostali misionari koje sam kod Grantovih upoznala.
20-godišnja sestra Allred završila je prvu godinu studija plesa pa pauzirala i otišla u misiju, starješina Lamb također je pauzirao studij ekonomije, a njegov kolega starješina Sheeskey u misiju je otišao neposredno nakon srednje škole.
Starješine i sestre prilično su prepoznatljivi dok su u misiji: mladići su obično odjeveni u hlače od odijela i bijele košulje s obaveznom kravatom, sestre trebaju nositi konzervativne suknje do ispod koljena.
Cilj im je razgovarati o Bogu sa što više ljudi, upoznati ih s naukom mormona, potaknuti da češće razmišljaju o nebeskom ocu, ali nitko im neće brojati jesu li nekoga preobratili na svoju vjeru te kakav je stvarni učinak njihove misije.
“Cilj je da se ti mladi ljudi osamostale, očvrsnu i da se kućama vrate s dobrim osjećajem”, objašnjava mi Grant.
Misija je za mladiće obično obvezna nakon 19 godine, a djevojke i žene odlaze ako to same odluče.
Miljenko Babić, poglavar hrvatskih mormona, crkvi se pridružio baš uz pomoć misionara iz Amerike.
“Bio sam student aerodinamike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Jednog dana nije mi se dalo čekati u redu u kantini pa sam odlučio prošetati do Studentskog centra u Savskoj ulici. Na putu do tamo zaustavile su me dvije djevojke. Pomislio sam, ovo mora da je moj sretni dan, a ubrzo se ispostavilo da je riječ o dvije mormonke koje su sa mnom željele razgovarati o vjeri”, prisjeća se Babić svojeg prvog susreta s mormonima.
Neko se vrijeme tome opirao, ali nakon nekoliko telefonskih poziva od misionarki s kojima je razmijenio brojeve, počeo se s njima nalaziti u kapeli na Svačićevu trgu te se upoznavati s naukom Josepha Smitha.
“Pozvali su me ubrzo da sam testiram obećanje koje je zadnji prorok dao u knjizi, a to je da pitam Boga je li ono što piše u Mormonovoj knjizi istina te pričekam Božji znak”, priča mi Babić.
Mormoni su ga upozorili da ne očekuje čuda – objavljenje istine ići će preko Duha Svetoga kroz osjećaj prosvjetljenja, mira i sreće, što je Babić i doživio.
Taj intimni osjećaj mormoni kasnije nazivaju svjedočanstvom i rado o njemu među sobom pričaju.
Brat Tomislav Ivan Flis kaže mi da je njegovo svjedočanstvo bilo poput osjećaja kakav čovjek vjerojatno ima kad ga preliju toplim medom.
Ovaj cvjećar aranžer iz Zagreba u Crkvi je 17 godina, a sa suprugom, također mormonkom, planira bračnu zajednicu zapečatiti u jednom od 250 mormonskih hramova u svijetu.
Obitelj je temelj mormonske vjere pa tako članovi Crkve vjeruju da bračna zajednica između dvije osobe traje vječno, i nakon njihove smrti, a rastave se obeshrabruju jer se vjeruje da do njih i ne može doći ako supružnici žive prema mormonskim preporukama.
Crkva priznaje svaki legalno sklopljeni brak – i onaj kod matičara kao i onaj u Katoličkoj crkvi, ali dostojni mormoni svoju će vezu vjerojatno okruniti pečaćenjem u hramu, čime njihova zajednica postaje vječna.
Ima, naravno, i mormona koji su razvedeni, samci ili samohrani roditelji, baš kao što ima katolika koji počine preljub, lažu, pa i nešto gore.
Uostalom, i mormoni su samo ljudi, zar ne?
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
