Zagrepčanin Hrvoje Šalković, koji je nakon devet godina pauze objavio roman ‘Babići‘, otkriva zašto je bježao od pisanja, koliko ga je promijenilo očinstvo i u čemu najviše uživa sa sinom Maratom.
"Posljednji sam put objavio roman kad je moj sin još bio u trbuhu svoje mame, a danas je Marat veliki klipan od devet godina. Kad pogledam unazad i razmislim zašto gotovo čitavo desetljeće nisam napisao niti jednog suvislog retka, odgovor bi bio - zato što mi se više nije pisalo. Prilično siguran da sam zauvijek gotov s tim, okrenuo sam se drugim poslovima i uživanju u očinstvu. A onda me jedan dan prijatelj zamolio da napišem pogovor za njegovu knjigu: izbacio sam dvije kartice teksta u dvadeset minuta, riječi su samo ispadale iz prstiju dok sam tukao po tipkovnici i u tom trenutku mi se počelo motati po glavi... Vidi, vidi, stari moj, još uvijek imaš to nešto", otkriva Hrvoje Šalković (52), koji se nedavno vratio na književnu scenu s romanom "Babići".
Glavni je lik zagrebački dečko Ivan Babić, kojeg životni put vodi od amsterdamske četvrti rezervirane za migrante do luksuznog kvarta u Bangkoku i natrag u rodni grad. Šalković kaže kako nema sličnosti između njega i glavnog junaka - satkao ga je od fragmenata različitih ljudi koje je tijekom života i svojih brojnih putovanja upoznao, s ciljem da ispriča priču o sazrijevanju i načinu na koji jedna obiteljska tragedija može urušiti snove, planove i osjećaj sigurnosti te zauvijek obilježiti nečiji život.
"Neke stvari su se promijenile otkako sam zadnji put pisao. Oćoravio sam, pa sam prvi put ovaj roman pisao s naočalama. Ne pušim više, pa mi je i to bilo malo čudno, pisati bez cigarete i pepeljare. Pisanje je teška šljaka i samodisciplina te svakodnevni rad od dvanaest sati, uz ugašen mobitel, bez pauza za viđanje prijatelja, gledanje televizije i slične distrakcije. Jedino bih vikendom, kad bi Marat dolazio k meni, zatvarao laptop", otkriva Hrvoje, autor ukupno osam romana i dvije zbirke kratkih priča.
Sunčano je subotnje poslijepodne, a njih su dvojica upravo došla kući s nogometnog terena. Kad imate klinca koji obožava nogomet, objašnjava, svi se planovi prilagođavaju njegovim utakmicama. Marat živi u Splitu sa svojom majkom, glumicom Anom Gruicom, gdje pohađa treći razred osnovne škole, a svaki drugi vikend i sve praznike provodi s ocem, koji se trudi zajedničke trenutke učiniti što zabavnijim. Svaki kvadrat Hrvojeva zagrebačkog doma svjedoči o tome koliko je posvećen tata: na zidu u dnevnoj sobi visi velika karta svijeta s ucrtanim rutama koje su njih dvojica zajedno proputovali, a kuhinjska napa prepuna je fotografija plavokosog i plavookog dječaka koji, kako njegov tata ponosno kaže, jednako dobro barata zagrebačkim i splitskim naglaskom. Kad priča o sinu, zagrebačkom piscu ne silazi osmijeh s lica: on mu je motivacija i inspiracija, pogotovo u težim trenucima. Pred Hrvojem je posljednjih godina bilo nekoliko velikih izazova - pandemija je nanijela veliku štetu ugostiteljskom poslu kojim se počeo baviti, a potres je uništio njegov bivši stan u Masarykovoj, nakon čega ga je odlučio prodati i preseliti se. Danas je pak ponovno sve sjelo na svoje mjesto, a kad pogleda sina kako ponosno u rukama drži tatin novi roman, sretan je i zadovoljan.
Godinama ste bili iznimno aktivni, i kao pisac i kao javna osoba, a onda ste nestali s radara, ugasivši i Facebook profil koji je pratilo 170 tisuća ljudi. Što se to u vama prelomilo?
- Svih tih godina objavljivao sam novi roman gotovo svake godine i to je bilo super. Ali jako me mučio onaj drugi dio priče, koji se tiče javnog života. Prije petnaest godina bio sam prvi hrvatski influencer, imao široku bazu klijenata s kojima sam surađivao te je s poslovne strane sve sjajno funkcioniralo. Ali onda, nakon desetak godina javnog djelovanja u kojima sam bio cool frajer, pisac, putopisac i javna osoba, pretvorio sam se u nešto drugo. S vremenom su druge stvari postale bitne, s kim sam viđen, s kim sam intiman, o kojim intimnim stvarima javno lupetam, i sve je iz cool faze prešlo u ono što se naziva - trashom. Kad sam to osvijestio, odlučio sam ugasiti tu stranicu. Mogao sam vagati između prve opcije u kojoj zarađujem brdo love, ali sam se pretvorio u javnu karikaturu. I druge opcije u kojoj se odričem influencerske love, ali sam sačuvao obraz. Odabrao sam drugo. Što se pisanja tiče, dogodio se moment u kojem više nisam imao ni želje ni inspiracije. Dugo nisam napisao niti retka, osim što sam se povremeno znao dopisivati s izvjesnim damama preko Instagrama.
Je li vam nakon tako duge pauze bilo teško ponovno pisati, koliko vam je trebalo za završite "Babiće"?
- Uvijek se to nekako svede na dva do tri mjeseca osmišljavanja priče, pa na mjesec dana pisanja prve verzije. Preostaje još oko dva mjeseca rada s urednikom, koji ti uporno vraća rukopis na nove dorade. Sve u svemu, na roman potrošim oko pola godine i onda me ubije kad netko kaže - kako ti lagano i pitko pišeš, pročitao sam ti roman u tri sata.
Kojim ste se poslovima bavili nakon što ste prestali pisati?
- Pet godina imao sam američki restoran u centru Zagreba. Bilo je to mjesto koje je svake večeri ugošćivalo više od stotinu gostiju željnih sportskog sadržaja koji su pratili na dvadeset i sedam ekrana postavljenih naokolo, uz klopanje sjajnih burgera, rebaraca i krilaca. Bio je to poseban dio mojeg života koji me oplemenio, ali i ubio boga u meni. Došli su lockdown i potres pa sam sve skupa poslao dovraga, prodao biznis te investirao u putničku agenciju koja se zove Hrvatski klub putnika. To je posao koji ipak ima puno više veze s mojim životnim interesima i činjenicom da sam proputovao čitav svijet. U tom biznisu moj partner Nikola Baraka i ja trenutno, a nadam se i na duge pruge, lijepo plivamo: šaljemo grupe naokolo po svijetu, u Južnu i Sjevernu Ameriku, Afriku, Jugoistočnu Aziju i na Daleki istok, uživaju naši putnici, a uživamo i mi.
Paralelno sa svim tim, sa sestrom ste pokrenuli i luksuzni vid turizma na svojoj djedovini?
- Obnovili smo djedovinu u srcu Hrvatskog zagorja, na jednom brdu u osami, kuću u kojoj se rodio naš pokojni otac. Kada sam ocu, dok je još bio živ, prije jedno šest godina za obiteljskog ručka povjerio kako na djedovini mislim raditi turističku priču, on mi je rekao - ti si lud, pa koji će ti turist doći tamo?! Vjerujem da sada gleda gore s oblaka, smije se i drago mu je. Jer imanje se zove Puhek breg i puni smo. Što se poslova tiče, u zadnjih devet godina sam zbog niza nesretnih okolnosti izgubio jako puno novca, zbog niza drugih, sretnijih okolnosti zaradio ipak malo više, tako da je na kraju opet sve dobro.
A što se promijenilo na privatnom planu?
- Sav fokus i energiju usmjerio sam na sina. Ostatak vremena i pažnje usmjerio sam na prijatelje i obitelj, i na kraju, onaj krajnji ostatak energije uložio u izvjesne dame. U tih dugih devet godina jednom ili dvaput sam se zaljubio, još nekoliko puta sam mislio da sam se zaljubio, ali na kraju je ispalo da je to bila zabluda. Sin, obitelj i prijatelji moj su stameni kamen temeljac.
Iz kakve obitelji dolazite?
- Tata je bio osnivač i direktor ljevaonice željeza i ustajao u pet ujutro, da bi sat vremena kasnije bio u pogonu i provjeravao je li sve u redu s proizvodnom linijom. I tako punih pedeset godina karijere. Oca ću uvijek pamtiti po tome kako ranih osamdesetih na otoku Cresu gumenjakom krećemo na pecanje, kresnemo stari Tomos od četiri konjske snage, dovučemo se iza svjetionika i bacimo udice. Mama je karijeru odradila u knjigovodstvu i financijama i bila mi je velika podrška. I danas je tu da uskoči s baka-servisom ili bilo čim što zatreba, a to što živimo stan do stana doživljavam kao veliku prednost. Sestra i ja smo također jako vezani. Najslađi dio priče je onaj o sinovima, ona ima jednog, ja jednog, dva bratića koja se jako vole.
Koliko vas je očinstvo promijenilo?
- Više se i ne sjećam kako je to bilo prije Marata. Moj se cijeli životni kalendar i planiranje vrti oko njegovih školskih praznika i zajedničkih vikenda. Sve je u službi njegove dobrobiti.
Kakvo je Marat dijete?
- Umiljat je, šarmantan, empatičan, plemenit, odgovoran, poslušan, marljiv i predivan. Nevjerojatna je njegova doza balansa, kad poput nekog zrelog diplomata uspješno plovi između ljubavi prema Zagrebu i Splitu, između poštovanja prema Dinamu i Hajduku, frajer tako uspješno jedri tim vodama da bi ga trebalo zvati kao gosta predavača na diplomatskoj akademiji.
Kad su mu bile dvije godine, vaš sin se s majkom preselio u Split. Mnogi bivši parovi teško uspiju postići dogovor o tome s kim će dijete živjeti i koliko često viđati drugog roditelja, no Ana Gruica i vi to ste riješili brzo i konstruktivno?
- Lako smo se dogovorili gdje će Marat živjeti, jer u toj dobi dijete prioritetno treba majku, pa valjda majčin dom treba biti baza, a tatin dom slatka nadogradnja. Prije polaska u školu Marat je išao u zagrebački i splitski vrtić, mama mu je vezala špigete i oblačila jaketu, tata mu je vezao žnirance i oblačio jaknu. Sada je već tri godine školarac, naravno da je sada više u Splitu nego u Zagrebu, ali i dalje je jako puno sa mnom - svaki drugi vikend i apsolutno sve školske praznike, što onda ispadne više od sto dana godišnje, što je skoro trećina godine. Kada uzmem u obzir da sve te dane kad je kod mene poginem od truda da se zabavimo kao da smo u Disneylandu, dolazim do zaključka da ja sa sinom provodim više kvalitetnog vremena nego mnogi očevi koji sa sinovima žive u istom kućanstvu. Nas dvojica nemamo trenutak mira, tu je stalno lopta, bicikl, ploča za šah ili čovječe, ne ljuti se, igraonica, plaža ili bazen, putovanja i svakakva druga akcija.
Imate bogatu ljubavnu povijest, postoji li trenutno neka žena koja vas fascinira?
- Bogate ljubavne prošlosti se slatko sjetim. U vezi trenutno nisam, a od žena me fascinira moja mama jer nitko na svijetu ne kuži kako ona može zarolati tako fine punjene paprike. Evo, već se dugo čudimo i Marat i moja sestra i nećak i ja.
Jeste li ikada sina upoznali s nekom svojom djevojkom?
- Nisam. Jednog dana kad ga upoznam s djevojkom, moram biti tisuću posto siguran da je to trajna priča. Nezamislivo mi je da sinu moram objašnjavati gdje je odjednom iščezla neka teta Petra, ili teta Ivana, i da dijete dovedem u nepotrebna promišljanja.
Kako vam izgleda svakodnevica, koji su vam hobiji?
- Bavim se operativom putničke agencije i operativom turističkog imanja: ili kreiram novo putovanje u Japan za dvadeset putnika željnih avantura ili na imanju u Zagorju dočekujem goste, a vikendom isključujem poslovni prekidač i uključujem očinski. Od hobija tu je sport bez kojeg ne mogu, tenis i planinarenje te, naravno, putovanja.
Koliko ste zemalja obišli sami, a koliko sa sinom?
- Obišao sam 141 zemlju, od toga sam u 81 putovao sam, a s Maratom sam obišao 14. I uvijek smo u planovima za novo putovanje.
Kako se uopće rodila vaša strast prema putovanjima?
- Moji roditelji su još šezdesetih godina prošlog stoljeća spačekom proputovali pola Europe, usput spavajući u prtljažniku automobila. Meni je bilo suđeno od prvog dana i nije bilo druge opcije. Sjećam se jednog obiteljskog ručka, dok je tata još bio živ, u kojem smo zbrajali broj posjećenih država. To što sam ja tada bio na 130 i nije neko iznenađenje, ali sestra je bila na 55, pokojni tata na 45, mama na 40, a nećak na 35, a tada je imao jedva dvadeset godina.
Jeste li zadovoljni svojim životom, pišete li lakše kad ste sretni ili tužni?
- Tužan nisam gotovo nikada, sretan sam isto samo na refule, kad me sin zagrli i kaže da me voli ili kad sjedim s dragim ljudima. To su ti neki kratki strujni udari tuge ili sreće. Puno važnije od toga, onako na duge staze, ja sam - životno zadovoljan. Zadovoljan kako sam posložio život, i poslovno i privatno, usprkos svim poslovnim usponima i padovima, ljubavnim zabludama i ostalom. Što sam stariji, nekako sve češće kažem sam sebi - frajeru, pa dobro si sve ovo posložio! I onda mi je nekako puno lakše pisati. Ispada da pišem u duru, ne da mi se pisati u molu, to ne bih bio ja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....