Zašto volite Aleksandru Prijović?

- Riječ je o najvećoj regionalnoj zvijezdi mlađe generacije, talentiranoj, lijepoj. Ne bih se nazvao najvećim obožavateljem, ali volim pjesme koje su dio kultura ovih prostora; starogradske, narodne, sevdah. Njezin opus poštujem jer je tu vidljiva odlična produkcija i očito sjajan tim. Mnogo toga je pop, mladi je vole, a ako napuniš toliko Arena, onda to nije slučajno nego se trud i rad isplatio. Skromna djevojka iz Belog Manastira je uspjela - i to je super. Na kraju, stvar je ukusa što ćete slušati - ja slušam sve; i klasiku, i rock, i pop i tradicionalnu glazbu, i evergreen - i glazbu dijelim baš kao i ljude - na dobre i loše. Volim Dinu Dvornika, Josipu Lisac, Tinu Turner, Elvisa, Stonese, Olivera, Arsena, A. Franklin, ali i Priju. Zašto ne? Pjeva li se, piva ili peva, zar je važno?

Kako komentirate one koji negativno govore o koncertu?

- Svaki javni posao, pa tako i moj, voditeljski, urednički, ranije novinarski izložen je kritici javnosti. I nemam s tim problem. Demokracija je super baš zbog slobode izbora, ona živi na RTL-u, zato sam tu. Ne morate gledati, slušati, voljeti što vam se ne sviđa. Ali javno se hvaliti neznanjem, pitati tko je taj, tko je ta, kao da si mjerna jedinica svega, to nije dobro. Informiraj se. Ako misliš da bi ti bolje - pokušaj. Publika je svoje rekla, teško se može prevariti publiku, narod je svoje rekao. I to poštujem. Ne bi bilo dobro kada bi svi dijelili isti ukus, stav, odabire. Bilo bi dosadno, svi isti. A ljepota je u različitosti.

Što bi im poručio?

- Upravo to, pomirite se da smo svi različiti, da imamo pravo na izbor, pjesma spaja, treba spajati. I niste bolji od drugih ako je vaš ukus drugačiji, niti ste lošiji ako uživate u mainstreamu ili K-popu ili folku. Ponekad vam treba ozbiljna glazba, a ponekad samo nevina zabava. Pravo na izbor je temelj zdravih društava, a petljanje u glazbu, umjetnost, zabrane, cenzure - ako ne pozivate na bilo kakvo zlo - je znak nezdravog. Društva koja imaju klimave temelje bave se fasadama. E, to je loše. I tu imamo posla, svi zajedno.

Kako ste se osjećali kada ste primili njezinu poruku?

- Na koncert ipak nisam planirao ići. Poziv je bio spontan. Kako sam čuo - ona je upoznata s mojim radom. Ja s njezinim. Uzajamno se poštujemo, kao osobe koje radimo posao pod lupom javnosti i želimo biti izvrsni u tome. Iznenadio sam se. Nisam očekivao. Lijepo od nje.

Kako je došlo do toga?

- U redakciji smo razgovarali o ovom fenomenu. Moj je stav poznat. To je news. Kolegica Maja Oštro Flis koja ima estradu u malom prstu i s kojom mogu o tome razgovarati, pripremala se za intervju, otišla, napravila odličan razgovor, a ja sam, umjesto privatne poruke, dobio javni poziv na koncert. Maja nas je spojila. Iako poznajem puno ljudi s estrade, što je i normalno, jer svi smo dio javnog života, ovo je bilo neočekivano, ali ugodno iznenađenje.

Imate 17-godišnjeg sina Enrica, kakav odnos imate s njim?

- Svi kažu da sliči na mene. Ali različiti smo. Jako je dobar u školi, ali najvažnije - dobar je čovjek. Ima tu neiskvarenost i usađeno poštenje, a mi njegovi roditelji smo ponosni. Sluša i Mozarta i ‘80-e - uglavnom strane, no u autu voli pustiti Denis&Denis ili "Zašto praviš slona od mene". Voli putovati, engleski rastura, što ne čudi zbog obiteljskih veza, odlično kuha i čuva našeg psa, engleskog pointera Titosa. Imamo odnos otac-sin, ali često se ne zna tko je tko i prijatelji smo. Zna da sam uvijek za njega tu. I zna što je najvažnije u životu - zdravlje, sreća, ljubav, dobrota, mir. Kiko The Kid je zakon.

Morska oaza.

- Primošten je baza, rođeni sam Šibenčanin, roditelji su mi opet u Dalmaciji otkako su u mirovini. I ne miruju, grade. Volim taj svoj rodni kraj. No, iako sam Dalmatinac - zaljubljen sam u Istru. Ne prođe ljeto da ne odem do Rovinja, na školjke u Limski kanal. Istra je pitoma, lijepa, drukčija, svoja. Volim jako Mediteran. Grčka mi je na listi prioriteta. U Španjolskoj i Italiji sam kao doma. Znam reći - doma je lijepo - svugdje je najljepše. I koliko god mi je svugdje bilo lijepo, svom Zagrebu se rado vraćam, odrastao sam tu, sve sam napravio ovdje.

O manekenskoj karijeri?

- Bio sam tinejdžer, "kopačke o klin" okačio sam tijekom faksa. Bio je to sjajan dodatni džeparac, par reklama, revije, nešto Italije, Austrije, no fakultet je bio važniji. A i ja sam bio beskompromisan. Od toga se nije tu moglo živjeti, no meni je to bila usputna zabava. Sve ostalo značilo bi previše odricanja, a ja sam uvijek želio više. Rado se sjetim tih dana.

Kazalište?

- "Liječim" se kulturom. Nema predstave Senke Bulić i Ivice Buljana koju sam propustio. Volim Magellija. Obožavao sam Anu Karić, nedostaje mi Mani Gotovac. Volim ZKM. Volim Franu Maškovića. Ti genijalci na sceni i meni dragi ljudi, mnogi od njih moji su prijatelji. Kad na scenu iziđe Nina Violić i pomete, uzburka sve u tebi, kazalište koje pomiče granice, traži slobodu, navodi na promišljanje, to je umjetnost, a ne banalni igrokazi kakvih isto ima. "Ciganin, ali najljepši" u HNK s Ninom i Filipom Vidovićem, "Kiklop" Ivice Buljana i Senkina "Dama s kamelijama", Patti Smith "Živjet ćemo bolje" - predstave su koje ne zaboravljam. Volim teatar. Tamo liječim dušu. Knjiga, kazalište, koncert, performans, film... Obožavam Almodovara, sve me to formiralo i zato sam takav i privatno i u poslu.

Može li osoba ići u kazalište, na izložbe, biti intelektualac i poslušati lake note?

-Naravno, pa gledate ga. Poslušati, vidjeti što više toga, doznati više. Nekad je Severina bila nezamisliva u kazalištu, a poslije Rijeke - sve je povijest. Let 3 i kazalište idu ruku pod ruku. Obožavam ih. I Ivanku Mazurkijević. Hoću reći, budimo tolerantni i uključivi. Budimo kakvi jesmo, ne pravimo se bolji, jer ne budi se cijela Hrvatska uz Vivaldija - radimo na sebi, budimo ljudi. I rješavajmo probleme - ne tražimo probleme za rješenja. Volimo se.