Umjetnička rezidencija u Zagrebu

Iako se to možda ne bi reklo na prvi pogled, ovaj stan u Zagrebu ima s samo 65 četvornih metara, a maštoviti vlasnik puno je toga pronašao pa ga je uređenje interijera na kraju stajalo samo tisuću eura.

Sutra ujutro trebala bi s fotografkinjom Berislavom Picek u jedan stan u centru – rekla mi je Iva, moja nova urednica. Naime, doslovno do jučer pratila sam dnevna politička zbivanja u zemlji pa mi se odlazak u neki stan i pisanje o njemu činilo gotovo kao nemoguća misija. Što ću, zaboga, pisati o interijeru?

Uostalom, stan k’o stan, mislim si. Istina, može biti lijepo uređen, ali sad baš da će me nešto fascinirati… Pa i ne baš. 10 ujutro je. Fotografkinja i ja stigle smo u centar grada. Ulazimo u dvorište. Nisam ljubitelj starogradnje, odnosno sad mogu reći; nisam bila do sada. Niz stepenice se spušta vlasnik stana, inače slobodni umjetnik. Rukom pokazuje donji dio svoje kuće i objašnjava da je dolje njegov ured, a gore potkrovlje koje je preuredio u stan.

Stari je Berislavin znalac pa predlaže da prvo popijemo kavu u kafiću nasuprot. – Pa nećemo valjda odmah na posao. Znam ja vas novinare i fotografe, u 11 sati tek počinjete normalno funkcionirati – kaže. Sjedamo, a ja za početak šutim.

Doduše, bilo je i teško doći do riječi dok su kolegica fotografkinja i slobodni umjetnik ispitali jedan drugoga što ima u njihovim životima zadnjih desetak godina. – Koliko je stajalo uređenje interijera – pitam napokon. – Tisuću eura, bez frižidera – odgovara.

Okej, sad sam sigurna da će stan biti potpuni debakl, a ja ću morati objasniti urednici da mi je stan grozan. Kako može izgledati namještaj s buvljaka i iz krupnog otpada? Nisam snob, dapače. Ali namještaj kupljen u dućanu, pa makar i vrlo jeftin, čini mi se kao bolja opcija. – Ajmo, djevojke, idemo u moju malu rezidenciju – pozove nas.

Domaćin otvara vrata, a ja duboko udišem i koncentriram se da mi se na licu ne vidi razočaranje koje očekujem… Ali… Jedan pogled u stan i ostala sam bez teksta. Nakon nekoliko minuta moje vjerojatno vidno zabezeknute face i otvorenih usta gotovo neartikulirano sam počela sipati oduševljenje: ‘Genijalno! Ovo je super, nevjerojatno, savršeno… Ma jel moguće? Woooow…’

Pa odakle da krenem? Možda najbolje od početka – od vrata! Na vratima nije bilo obično zvono već staro zvonce s nekog bicikla. U onih par minuta dok sam otvorenih usta šetala po 65 kvadrata velikom potkrovlju zapravo sam brzinski promatrala prostor. Riječ je o jednoj prostoriji u kojoj je smještena kuhinja, dnevni boravak, blagovaonica i soba. Kupaonica je, naravno, odvojena.

Ono što se na prvi pogled vidjelo jest da nema klasičnog ormara za odjeću pa je logično pitanje bilo: ‘Gdje držite odjeću?’ – Ovdje – pokaže nam domaćin rukom prema prostoriji za koju niti nisam shvatila da je prostorija. Naime, čim se uđe u stan tu je zid od betonskih cigli bez žbuke, pa sam pomislila da je to naprosto dio stana koji je tu bez funkcije. No kada se otvore vrata, unutra je prava garderoba od šest četvornih metara.

Osim polica, na kojima je uredno posložena odjeća, tu je i dio s vješalicama. Raspored stana je ovakav: s desne strane je veliki walk in ormar, s lijeve kupaonica. Sve to nalazi se u prolazu malog hodnika iz kojeg se direktno ulazi u veliku prostoriju, koja je zapravo ostatak stana. S lijeve strane je veliki dnevni boravak, desno u kutu je spavaća soba, odmah do je blagovaonica s golemim stolom, a u produžetku je kuhinja. Stan je, suprotno očekivanjima, jako svijetao. Kako je riječ o potkrovlju, na stropu se nalazi više prozora koji stan čine svijetlim i prozračnim.

No, ono što stan čini posebnim i očaravajućim jest njegova povijest. I to ne samo povijest stana nego i svakog predmeta koji je pomno odabran i izgleda kao da je baš stvoren da se nalazi tamo gdje ga je vlasnik stavio. Potkrovlje je, doznajem, nekad bilo obrtnička radionica. – Kupio sam kuću zapravo zato što sam trebao poslovni prostor koji je na donjoj etaži.

U međuvremenu sam odlučio srediti potkrovlje kao stan za život. Trajalo je to… uf…, a kada sam prvi put ušao, izgledalo je jako grozno. Trebalo se sve promijeniti i adaptirati. Građevinski radovi stajali su oko 20 tisuća eura, a uređenje tisuću – priča. A kako je naš slobodni umjetnik uredio stan za tako malo novca? Vrlo jednostavno. Obilazio je buvljake i krupne otpade. – Malo je toga što se ne može iskoristiti – kaže.

U stanu je industrijski parket, zidovi su bijeli i sivi, a ormar je siva cigla bez žbuke. Kupaonica je u odnosu na cijeli stan zapravo najobičnija. Tu je tuš-kada, WC školjka i umivaonik. – Umivaonik je sazidan jer mi se to činilo lakše za održavanje, a bilo je i jeftinije – priča vlasnik. Ono što je nemoguće ne primijetiti u hodniku, koji od kupaonice vodi prema ostatku stana, su vješalica za kapute i stari zagrebački automat za bombone i čokolade koji datira još iz 1909. godine.

– Ovo gdje si objesila jaknu zapravo i nije trebala biti vješalica. To su stari kalupi za cipele, ali moji gosti su reagirali kao i ti tako da je ukras postao vješalica – smije se umjetnik. Dnevni boravak priča je za sebe… ali opet svaki komad namještaja ima svoju povijest. Otoman iz 50-ih godina vlasnik je restaurirao u trosjed na industrijskim kotačima, a stol su metalna tvornička kolica iz tvornice napravljena od paleta.

Fotelja je s otpada i umjesto na nogama stoji također na paleti. Namještaj na kojem se nalazi televizor i ostala tehnika je radni stol iz stare bravarske radionice i u njemu se nekad čuvao alat. – Ormar ima lokote jer je služio kao mjesto za alat – objašnjava domaćin. Na stalku je i američka pegla stara desetljećima. A jedna posebno neobična lampa potpuno me oduševila. – Ovo je reflektor s Jakuševca koji je postavljen na geodetski stalak. Dobro izgleda, a i svima privlači pozornost – kaže i vodi me dalje u razgledavanje stana.

Stajemo pokraj starog stola koji se nalazi između boravka i sobe, a koji za simpatičnog umjetnika ima posebnu sentimentalnu vrijednost. – To je moj pisaći stol još iz osnovnjaka. Na njemu sam pisao zadaće – smije se. A spavaća soba… Pa to je samo krevet! Madrac postavljen na palete. U planu je galerija, gdje ću smjestiti krevet – objašnjava.

Niti korak dalje, gotovo naslonjen na krevet je stari izlog, vitrina. – Ispunjena je stotinama starih ambalaža iz cijele bivše Jugoslavije… od starih kutija bombona koje su obilježile moje djetinjstvo, do onih još starijh generacija – priča. Do vitrine nalazi se stol i stolice za blagovanje. – Stol sam sam napravio. Od greda sam napravio noge, a velika drvena ploha poslužila je kao površina stola.

Oko stolica sam se posebno namučio. Trebalo ih je sve sakupiti – nastavlja. Stolci su, naime, školski, a ono što im daje poseban šarm su ljubavne poruke koje su klinci ostavljali na njima. Zadnja prostorija u koju ulazimo je kuhinja. Kao malena špajza, tj. prostor gdje drži namirnice su kutije koje su postavljene na palete s kotačićima.

Pribor za jelo smješten je u stari medicinski ormar koji je nekad bio mjesto u kojem su stajale infuzije, šprice i ostali medicinski materijal. Iako je većina namještaja s buvljaka i otpada, u stanu su našle svoje mjesto i neke umjetnine. – Prijateljica Božica Dea Matasić poklonila mi je umjetninu iz serije Bifor, kao i Čuvara dodira. Tu je i Košulja sa žiletima, rad Pauline Jazvić – kaže.

Foto: Berislava Picek/Hanza Media