Komadić raja koji donosi bijeg od stvarnosti i svakodnevice bio je dugogodišnji san i protagonista naših sljedećih priča: Anice Furjan Novak, Dragice i Nenada Krznara te Marijane Janeković. Iako je način na koji su ostvarili svoje želje za svakoga bio drugačiji, svima im je zajednička bila želja i ustrajnost na putu do cilja: drvene vikendice iz snova.
Kako su počele njihove priče, koliko je trajao proces, s kojim su se preprekama susretali i kako su na kraju ostvarili svoje želje, doznajte u nastavku.
PRIMJER 1: IDEMO U BEDNJU
Anica Furjan Novak u ovoj je kući provela djetinjstvo, a onda se s roditeljima preselila u Varaždin. Nostalgija za rodnim krajem stalno ju je pratila, dok nije slučajno saznala da se “njezina” kuća prodaje i kupila ju je.
Kad smo se spojili s junakinjom (vidjet ćete, riječ je doista o junakinji) naše priče, gospođom Anicom Furjan Novak, pretpostavljali smo da će priča o njezinoj vikendici u mjestu Ježovec biti zanimljiva, no priča koja slijedi i više je od toga. Naime, njezina vikendica je zapravo kuća u kojoj se rodila i provela dio djetinjstva, što i ne bi bilo tako neobično da nema jednog detalja.
- Kao dijete sam ovdje živjela, a onda sam se na svoju veliku žalost s roditeljima odselila u Varaždin i našu kućicu je prodao djed. Nostalgija za domom pratila me u velikom gradu. Odrasla sam i prilagodila se, ali u jednom dijelu sebe uvijek sam čuvala sjećanja na svoje rano djetinjstvo u Ježovcu. Punih 45 godina nisam bila ovdje - priča nam Anica i dodaje da se prije nekoliko godina počela sastajati s ljudima iz ovog kraja radi druženja i očuvanja baštine u sklopu udruge Zavičajni klub Vrbno. To je prva udruga koja okuplja zavičajce iz cijelog svijeta u Hrvatskoj.
- Preko te naše udruge doznala sam da je kuća moga djetinjstva na prodaju. I kupila sam je! - smije se i dodaje da je u početku stanje bilo daleko od sadašnjeg.
- Kuća je bila u iznimno derutnom stanju i tražila je vrijeme, odricanje i sredstva. Zbog svega toga moji ukućani mi i nisu baš bili podrška, taj proces prolazila sam sama. Ali motivaciju, volju i cilj mi nitko nije mogao slomiti. Najteže mi je bilo u počecima jer sam putovala 65 km u jednom smjeru jako često dok sam imala majstore. Ponekad bih prošla 130 km u danu, da bi mi majstor nonšalantno rekao da će doći sljedeći dan. U početku nisam imala gdje na zahod, posla je bilo i preko glave, bilo je i suza, ali nikad nisam pomislila na odustajanje - prisjeća se gospođa Anica koja je sve manje zahtjevne radove, kao bojenje stolarije pa i kućice, odradila sama.
Sama kuća je u potpunosti autohtona, drvo od kojega je originalno građena je pjeskareno i zaštićeno, a konstrukcija krova je obnovljena, no zadržan je stari crijep. Sastoji se od ljupke kuhinje, dnevne i spavaće sobe, a vlasnica je dogradila kupaonicu i terasu. Čim se stupi u unutrašnjost, osjećate se kao da vas je netko ubacio u vremenski stroj i poslao u neko drugo vrijeme. Stropovi su niski kako je to tipično za ona vremena kad se gradilo u skladu s najosnovnijim potrebama, sa starinskog radija čuje se glazba, a more detalja samo se niže: izblijedjele obiteljske fotografije, stolnjaci i zavjese koje je ručno izradila vlasnica od ručnika koje je kupila na sajmu, kredenc prepun naslijeđenog posuđa, poljsko cvijeće u starinskim vazama...
- Sjećate se ovakvih šlifera - pita nas Anica dok nam pokazuje spavaću sobu sa starim ormarom i u nježnozeleno prebojenim starim krevetom. I sjećamo se, i fotografkinja i ja tih posteljina s četvrtastom “rupom” u sredini kroz koju se uvlačio pokrivač i jastučnica s čipkanim detaljima.
- U kupaonici sam htjela tuš gdje bi mlaz curio kao iz stare bačve, ali nije sve lako izvedivo, negdje se treba napraviti i kompromis - kaže dok nas vodi na terasu s pogledom na Ivanščicu. Kuća ima i lijepi kameni podrum, a vlasnica se prisjeća kako su namirnice ovdje bile svježe sva godišnja doba. Dok pričamo s njom na terasi uz domaće štrukle i eko vino od izabele iz starinskih kupica, pitamo je je li vrijedilo.
- Bez sumnje. Postigla sam ono najvažnije, osjećaj mira i spokoja kad dođem. Pogotovo zimi, kad ostanem nekoliko dana i ložim vatru. Budući da je sve drveno, brzo se ugrije. Dok vatrica pucketa, ja čitam, pišem i odmaram dušu - kaže, a na naš nagovor pročitala nam je i dio svoje poezije na čistom bednjanskom dijalektu.
- Iako sam ovdje živjela kratko, znam taj dijalekt i na to sam posebno ponosna. Neki ga nepravedno ismijavaju, ali meni je bednjanski u srcu - kaže.
Anica ovdje ima i komad šume, gdje bere ljekovito bilje od kojeg radi kreme za lice, čajeve i tinkture za svoj gušt i svoju obitelj. - Također berem vrganje, vježbam jogu u prirodi, meditiram... A dođe mi i društvo ili obitelj pa roštiljamo na terasi - smije se.
- Puno sam uložila truda, ali mi nije žao niti jedne potrošene sekunde. Kućica je smještena u sredini sela. S jedne i druge strane je seoska idila. Kokoši, patke, psi, miris sela... Najviše se osjećam sretnom noću kad ne mogu spavati, onda sjednem u ljuljačku, slušam tišinu i osjećam prisutnost djeda i bake koji su živjeli ovdje. Znam da su sa mnom i da se jako raduju mom dolasku, mojem prisustvu i tome što sam produljila život ognjištu... - sjetno nam priča, a mi pitamo kome će ova kućica ostati u naslijeđe.
- Pa trebala bi reći mojim divnim kćerkama, ali mislim da bum je ostavila zetu, ha ha ha. Znate, on je Englez i on vam nemre k sebi dojti od ljepote kad dojde sim - kroz smijeh je zaključila Anica Furjan Novak.
PRIMJER 2: IDEMO U KOPRIVNICU
Ljubav prema slikanju i cvijeću vidljiva u svakom kutku
U koprivničkom prigradskom naselju Močile, udaljena 250 metara od glavne ceste, ali dovoljno zavučena u šumu i sakrivena od pogleda slučajnih prolaznika, nalazi se bajkovita drvena vikendica koju vlasnica od milja zove “Cvjetna bajka”. Vlasnicu Marijanu Janeković, svestranu damu koja je frizerka, slikarica, humanitarka i kreativka, pitali smo kako je počela cijela priča s njezinom oazom za odmor.
- Budući da cijeli život radim i puno komuniciram s ljudima, željela sam pronaći mir u prirodi i baš u jednoj ovakvoj drvenoj kućici. Dugo sam tražila adekvatno mjesto i pronašla oglas o prodaji malog objekta te se uputila na adresu. Bilo je tmurno, maglovito, prosinačko popodne. U šumi jedva da su se nazirali obrisi malog objekta, ali ja sam osjetila energiju i znala da je to - to. Nisam niti ulazila u kuću, u nekoliko minuta sam kupila i ostvarila svoj životni san: kućica u šumici. Zato pazite što sanjate, moglo bi vam se i ostvariti - smije se Marijana koja tada još nije znala kako će u konačnici izgledati njezina cvjetna bajka.
- Znala sam samo da mora biti drvena i okružena cvijećem. Ideje su navirale i već na proljeće počela je adaptacija i nadogradnja postojećeg objekta. Pronašla sam majstora koji je sve radio sam, uz moju pomoć: od rušenja, betoniranja, zidanja i krovišta do oblaganja poluoblicama, keramike i knaufa. Na postojeći objekt dograđena je jedna prostorija, uređena kupaonica, podignuto novo krovište te je cijela presvučena poluoblicama - priča nam vlasnica dok nas vodi kroz svoj mali raj.
S prostrane vanjske terase ulazi se u dnevni boravak od 16 četvornih metara gdje se cijelim jednim zidom proteže potpuno opremljena kuhinja. Cijelu kućicu grije bijeli kamin na drva. Jedan otvor u zidu vodi u mali hodnik iz kojeg se ulazi u kupaonicu, a drugi otvor vodi u dnevni boravak sa sjedećom garniturom te stepenicama koje vode u potkrovlje gdje su smještene galerija i spavaća soba.
- Osnovna je misao bila urediti interijer starim namještajem koji sam sama restaurirala i bojala. Tako sam bojala i ukrasila stogodišnje noćne ormariće koji su pripadali mojoj baki, kuhinjske elemente stare više od 40 godina i kolovrat moje prabake. Većina namještaja ima priču koja seže u moje djetinjstvo i za koje me vežu posebne emocije i uspomene na roditelje, bake i djedove te kućicu u kojoj sam odrasla. Kako volim šivati, posebno mi je drago postolje stogodišnje singerice kao stalak za umivaonik. Ima tu i novijih komada, ali svemu sam ja dala svoj pečat. Recimo, krevet za spavanje je na paletama obojanim u bijelo - pokazuje nam kreativna Marijana.
Od boja prevladava bijela, a od motiva cvjetni i sve pomalo vuče na romantični shabby ugođaj.
- Ima tu i naglasaka u crvenoj, sivoj i boji drva, a namještaj je uglavnom od masivnog drva - kaže vlasnica koja je i slikarica pa je pitamo jesu li svi umjetnički radovi koje vidimo njezini.
- Sve slike su moja djela, većinom ulja na platnu. Stvaram 15 godina, i to je glavni razlog zbog kojeg sam željela taj mir koji sam pronašla u maloj drvenoj kući u šumici gdje u svojoj galeriji u miru, u ovoj divnoj i netaknutoj prirodi, mogu nesmetano uživati i slikati - ističe, a nas zanima koja je priča s brojnim cvjetnim uzorcima po zidovima i dijelu namještaja.
- Cvjetni motivi na zidu su dijelom moji uraci u kombinaciji s decoupage tehnikom. Moji radovi preneseni na zid. Riječ je o tehnici slikanja cvijeća koju sam prije nekoliko godina završila u Berlinu - objašnjava vlasnica, a mi je pitamo koliko često provodi vrijeme ovdje.
- U kućicu idem svaki dan, koliko mi god obaveze dopuštaju, jer još uvijek radim, a ujedno i šijem haljinice i hlačice za djecu Afrike. Uzgajam i cvijeće, svaki dan me raduje svaki novi cvjetić. Često mi navraćaju prijatelji, a nedjeljom se okupljamo ovdje na obiteljskom ručku. Kad bi mi dragi prijatelji navraćali uskim šumskim puteljkom misleći kako je tu kraj svemu, često bi bili iznenađeni kako se tu zapravo, u toj maloj kući, rađa nešto novo, nastaje novi život u drugom obliku - zaključila je Marijana Janeković.
PRIMJER 3: IDEMO U SEKIRIŠĆE
Kuća Pčelica: mjesto koje okuplja cijelu obitelj
Marijana Janeković dugo je sanjala o samo svojoj oazi mira u prirodi, za koju je znala da mora biti drvena i okružena floralnim sadržajima. Pogledajte što je na kraju pronašla i kako je sve dekorirala i opremila...
Vlasnici Dragica i Nenad Krznar kupili su parcelu prije deset godina kako bi se bavili pčelarstvom i imali malu vikendicu, a s godinama se transformirala u pravi raj za odmor.
U malom mjestu Sekirišće, u blizini Sv. Križa Začretje, pronašli smo rustikalnu kuću za odmor koja osvaja svojim šarmom. Riječ je o kući pod nazivom Pčelica, a zašto se baš tako zove i kako je tekao nimalo lak proces od prvog dana do finalnog izgleda kuće ispričali su nam njeni vlasnici, Dragica i Nenad Krznar.
- Budući da smo se počeli baviti pčelarstvom, prije desetak godina počeli smo tražiti adekvatnu parcelu na koju bismo mogli smjestiti pčele, a da nikoga ne uznemiravaju te da nitko ne uznemirava njih. S obzirom na to da smo obiteljski vezani uz Sv. Križ Začretje, odlučili smo svoj kutak potražiti u neposrednoj blizini. Kada smo vidjeli našu današnju lokaciju, znali smo da smo na pravom mjestu jer se nalazi na kraju sela, a oko nas su samo livade i šuma. Na parceli se nalazila stara drvena kuća koja, nažalost, nije bila za boravak i stanovanje, pa smo je morali srušiti - prisjećaju se i dodaju kako su, srećom, uspjeli pronaći drvenu kuću u Kašini.
- Tu kuću preselili smo ovamo u Sekirišće te je prilagodili našim idejama i potrebama. Od one postojeće drvene kuće uspjeli smo sačuvati crijep, koji se i sada nalazi na našoj Pčelici. To se odvijalo 2010. i naša želja prvenstveno je bila imati ugodan kutak za sebe, djecu i prijatelje, a posebno za one koji su nam pomogli sagraditi našu kuću iz snova u zelenom Zagorju, tek nedavno smo odlučili ponekad je dati u najam. Ovom prilikom moramo se prisjetiti i naših roditelja koji su u svemu tome pružili veliku pomoć i podršku - kažu Dragica i Nenad koji su se prije kupnje konzultirali i sa svojom djecom, Lucijom i Ivanom.
- Htjeli smo znati sviđa li se naša ideja i njima jer se nismo htjeli dovesti u situaciju da sami odlazimo na izlete, a i na radove. Međutim, nije bilo bojazni jer su oni bili oduševljeni idejom o kupnji te i danas, već kao obiteljski ljudi, rado dolaze u goste, ali i na radne akcije nakon kojih je, naravno, obavezna peka, roštilj ili kotlovina - smije se ovaj složni bračni par.
Kuća se sastoji od podruma, prizemlja u kojem se nalazi dnevna soba s kuhinjom i kupaonicom te tavanskog prostora u kojem je spavaonica. Površina svake etaže iznosi četrdesetak kvadrata.
- S obzirom na to da nismo samo pčelari, nego i vinogradari, bilo je nužno da nova kuća ima i podrum koji smo uredili s puno ljubavi i detalja na drvenim gredama na stropu i starinskim prozorima. Iznad podruma nalazi se soba za dnevni boravak iz koje se može spustiti u podrum preko drvenih stepenica, koje su posebno korisne u zimske dane kada treba otići u podrum po domaći špek, krumpir za pole ili domaće vino. U produžetku dnevnog boravka nalazi se kuhinja, tako da nam je sve nadohvat ruke dok poslužujemo svoje društvo. U zimskim danima poseban ugođaj pruža peć na drva - pokušavaju nam dočarati vlasnici, a kao najdramatičniju fazu ističu iskop podruma.
- Iskop je bio napravljen, sve se činilo u redu, ali drugi dan kada smo došli na betoniranje temelja, prizor nije bio ugodan jer se dobar dio zemlje urušio. Nažalost, morali smo opet ispočetka - prisjećaju se, a na naše pitanje koja je osnovna ideja kuće, kažu kako su od početka željeli autohtonu drvenu kuću kojoj je vraćen duh prošlih vremena.
- Željeli smo nešto trajno i toplo, a ujedno smo željeli nešto spasiti od propadanja i zaborava te pokazati mladim generacijama koje dolaze način građenja i života u prošlim vremenima. Budući da naša djeca i njihovi prijatelji vrlo rado dolaze i druže se u Pčelici, sretni smo što smo uspjeli ostvariti naše želje i snove - kažu Krznari.
Kod dizajniranja i opremanja interijera vodila ih je funkcionalnost prostora, i korištenje drva kao glavnog materijala.
- Dio namještaja kupljen je s kućom te smo ga uspjeli restaurirati i staviti u funkciju, nešto smo kupili, a nešto su nam poklonili prijatelji. U kući smo našli interesantan stolac, štokrlin, koji ispod dijela za sjedenje ima pretinac u koji su se nekada spremale četke i pasta za cipele. Našli smo i staru klupu čiji se naslon može prebacivati, tako da po danu imate klupu za sjedenje, a na večer prebacite naslon i dobijete krevetić za dijete. Svi ti detalji pokazuju kako su ljudi nekad bili domišljati te su na svaki način nastojali nadoknaditi nedostatak prostora u kući - opisuje bračni par.
Kuhinju su ručno izradili od hrastovine iz obližnje šume, od drva koje je bilo sušeno 20 godina. Kuća ima dvije terase, svaku od 35 m2. Na donjoj terasi nalazi se zidana pečenjara te dva prostrana stola, od čega je jedan izrađen od hrastovine koja je preostala prilikom gradnje kuće. Na gornjoj terasi nalaze se ugodna pletena garnitura i ljuljačka, s kojih se pruža prekrasan pogled prema Sljemenu i skijaškoj stazi.
- Svako godišnje doba u Pčelici ima svoje čari, ali teško je odlučiti između snježnih pahulja zimi, cvrkuta ptica u proljeće i ljeto ili šuštanja lišća u jesen. Zato je Pčelica bajka na dlanu koju je teško prepričati ako je ne doživite - zaključili su Dragica i Nenad.
