Malo istarsko selo obnovljeno u čast precima

Obitelj Stanić dugogodišnjim obnavljanjem i strpljivim dokupljivanjem derutnih kuća i zapuštenih zemljišta postala je većinski vlasnik sela Pruhari na sjeveru našeg najvećeg poluotoka.

Jeste li se ikad zapitali kako bi to bilo da imate vlastito malo selo? Znamo da zvuči zaista ekstravagantno, ali obitelj Stanić iz Pruhara dugogodišnjim obnavljanjem derutnih kuća i dokupljivanjem postigla je upravo to i sada su većinski vlasnici sela Pruhari na sjeveru Istre, gdje smo ih posjetili i s njima popričali o tome kako je uopće došlo do toga. Supružnici Stanić zaljubljeni su u ovaj komadić raja, a kako je sve počelo, priča nam Jasminka Stanić. – Moja svekrva Marija Stanić, rođena Pruhar, je iz sela. Suprug je cijeli život dolazio i maštao o trajnom životu ovdje. Nekako je uspio i mene time zaraziti. Prije petnaestak godina počela se jasnije nametati kao ideja obnove sela, tada već napuštenog. Započeli smo s manjim dijelom imanja koji smo naslijedili od svekrve.

Iskoristivši sve svoje novčane resurse dokupili smo sve što se moglo dokupiti, uglavnom dijelove nekadašnje djedovine koja se razdijelila po smrti nonića. Mnoge zgrade su već bile urušene, a neke su propale i unutar tih petnaestak godina, zbog nebrige drugih vlasnika. Budući da smo dokupljivali nekih desetak godina, nismo uspjeli sve na vrijeme spasiti. Dokupljivali smo uglavnom dijelove koji su bili u nekadašnjem vlasništvu suprugova djeda, a jednim dijelom i od prvog susjeda – kaže Jasminka, a proces obnove bio je zaista dug i težak.

– Sve je trajalo jako dugo, takve radove ne možete izvesti na brzaka. Ukratko, deset godina nam je trebalo da napravimo najvažnije. Vodovod smo dobili tek krajem 2009. godine, kao i adekvatno električno napajanje i internet. Obnovili smo pet krovova – nabraja te dodaje kako je u početku njihova želja bila isključivo stvoriti svoje mjesto za odmor, a kasnije su shvatili da je najam turistima ipak izvor prihoda koji se ne može zanemariti ako pokušavaš obnoviti tako velik broj građevina. – U početku smo željeli samo stvoriti svoje životno utočište i mjesto okupljanja naših prijatelja. Kasnije uviđamo da tom smislu možemo pridružiti i onaj dohodovni, ali isključivo prateći i poštujući prvi izbor. Tako se stvara ideja o obnovi sela, arhitektonski obilježena autohtonim okvirom, a zadana lokalnim društvenim i krajobraznim odrednicama mlunskog brijega, koji kao otok samosvojno izranja u buzeštini, istodobno bivajući odvojen od ostalog krajolika i uronjen u njega. Obuzela nas je ljepota ovog kraja i od samog početka htjeli smo je zaštititi – kažu Stanići.

Većina objekata tek čeka preuređenje, ali jedna je u potpunosti dovršena i njoj smo posvetili najviše pažnje. Riječ je o težačkoj kući u kojoj je uređeno prizemlje i potkrovlje. U prizemlju su kuhinja i blagovaonica, dvije spavaće sobe i kupaonica, dok je potkrovlje u potpunosti open space s dnevnim boravkom, dva spavaća dijela, radnim kutkom i kupaonicom. – U ovom interijeru htjela sam dobiti spoj funkcionalnog, ali estetski prihvatljivog izraza s naglaskom na autohtone elemente. Inače više volim asketski tip uređenja i jednostavne linije. Gotovo sav namještaj sastoji se od poklonjenih komada kojima njihovi vlasnici nisu više nalazili ni svrhu ni ikakvu vrijednost. Dio je od baka i djedova. Kad bih zamolila stolara da mi pomogne u popravku starih vrata, uvijek bi pao prijedlog da će mi napraviti nova. Nisam prihvaćala te prijedloge pa sam preuređivala sama.

Bojala sam ih na način da bih nakon kitanja i osnovnog premaza stavila osnovnu boju, a nakon nje neki drugi ton, nekad i komplementaran. Još prije nego što bi se počeo taj drugi ton sušiti, starom krpom sam ga uklanjala. Zadržao bi se u udubljenjima, godovima i svim neravninama starog drva – kaže Jasminka Stanić. Gotovo svi podovi su smrekov brodski pod. U dvjema sobama obojan je u shabby chic stilu da se prikriju nedostaci, dok je u potkrovlju samo nauljen. Kuhinja i donja kupaonica imaju pod u kreamici neutralne boje. – Što se tiče zidova, njih sam bojila isključivo vapnom jer stare žbuke teško primaju moderne boje. Vapno je jeftino i dobro učvršćuje staru žbuku. Možete ga nanositi u bezbroj slojeva a neće se početi ljuštiti, jer svaki novi sloj dobro se upija u prethodni – objašnjava Jasminka, a na naš upit kako to da je stropne grede obojila u zeleno, dok svi uglavnom biraju smeđu boju, kroz smijeh odgovara: – Pa u pitanju vam već leži odgovor, ja ne želim nešto kao kod drugih, volim dodati svoj otisak – kaže.

Kuhinja je zaista neobična, šarena i vesela, ali tradicionalna i topla. – Nekoliko godina sam skupljala restlove pločica po raznim skladištima, razmišljajući kako ću ih jednom kombinirati. Još uvijek imam ostataka. Ponosna sam što su sve one bile izuzetno jeftine, osim jednih bordo a njih sam morala kupiti samo metar kvadratni, jer baš takve boje nije bilo nigdje. To je skupljanje bilo čista strast. Najveći problem je nagovoriti keramičara da vam postavlja upravo tako i puhati mu za vrat jer njima je to sve besmisleno. Rekao mi je ‘Ma šinjora ima vam jako jeftine keramike kod tog i tog, ne moramo se mučit s ovim’ – smije se Jasminka, a na naše pohvale za blagovaonski stol i stolice kaže kako je baš htjela svijetle boje. – Stolice su bile smeđe i odlučila sam ih prebojiti. Najteže je bilo skinuti stare premaze, ostalo je zabava – priča dok nas vodi prema kupaonici u kojoj dominira samostojeća gusana kada iz KundK doba.

– Izvukli smo je na otpadu, emajlirali iznutra i obojili izvana tamnozeleno. Trebalo je dodati i jednu nogicu. Dva bakina nahtkasla su postolje za lavandin naše dobre tvornice Inker. Mramorna podloga, kao i lavandin u kuhinji, napravljen je po mojem nacrtu u ročkoj klesariji. Grede su poštampane uzorkom u prljavobijeloj da se sakriju nedostaci i zatim premazane lazurom, bezbojnom. Ove grede su smeđe od starosti. Dodana je i kasela, nekad spremište za drva, a sad spremište za ručnike. Ukrašena je letvicama i salvetnom tehnikom u također zelenim tonovima s malo crvenog – nabraja Jasminka te nas vodi u potkrovlje gdje pažnju zaokupljaju police od poda do stropa i biblioteka. Sve je prepuno CD-a, gramofonskih ploča, a tu je i zavidna kolekcija kaseta i VHS kaseta koje, priznajemo, nismo dugo vidjeli.

– Suprug i ja smo oduvijek voljeli ići u kino, čitati i kupovati knjige i glazbu. Trošili bi gotovo sav prihod na to. U doba dok je suprug plovio strastveno je skupljao tradicionalnu glazbu sa svih strana svijeta – kaže Jasminka, a na naše pitanje odakle je crveni kauč nehajno odmahuje rukom. – Ne znam, to je neka starudija koju sam presvukla i stavila nove spužve – kaže. Izlazimo iz kuće i šetamo vanjskim dijelom, jesen je savršena, a pogled na Istru fantastičan. Jasminka Stanić za kraj izgovara rečenicu koja savršeno pogađa srž kuće Lavrika i sela Pruhari: – Ne tražite kod nas vilu ni Toskanu, ovo je jedna težačka kuća obnovljena u čast našim precima i nama na uživanje – zaključuje.

Foto: Berislava Picek / Hanza Media