Olimpijske igre u Parizu su završile, a hrvatski su se sportaši kući vratili s dvije zlatne, dvije srebrne i tri brončane medalje. Za organizaciju ovogodišnje najveće svjetske sportske manifestacije ukupno je potrošeno devet milijardi eura, što je zapravo manje od Igara održanih u Tokiju, Rio de Janeiru i Londonu. Naime, Pariz je otprije imao dio izgrađene infrastrukture potrebne za Olimpijske igre, a u novu je uloženo 2,4 milijarde eura, od čega je 1,5 milijardi eura otpalo na izgradnju Olimpijskog sela.
Sada kada se Parižani polako vraćaju u svoju uobičajenu svakodnevicu, glavno je pitanje što će biti s Olimpijskim selom, sagrađenim na povijesno siromašnim sjevernim predgrađima grada. To pitanje potaknulo nas je da malo zavirimo u prošlost.
Jeste li znali da je ideja o prvom Olimpijskom selu plod francuskog učitelja, povjesničara i suosnivača Međunarodnog olimpijskog odbora Pierrea de Coubertina te da je prvo selo izgrađeno prije točno 100 godina za potrebe OI također u Parizu? Prije su sportaši uglavnom boravili u hotelima, pansionima, raznim školama, pa čak i na brodovima kojima su plovili na natjecanje.
De Courbertin je svoju ideju iznio 1894. godine, kada se znalo da će se 1924. godine u Parizu održati Ljetne olimpijske igre. Želja mu je bila da sportaši budu okupljeni na jednom mjestu, gdje će im osim smještaja biti ponuđena i sva prehrana i prostor za rekreaciju. Također, iza te je ideje trebala stajati i financijska računica i ideja integracije, jer je De Courbertin izračunao da bi sportaše bilo jeftinije smjestiti u nove, privremene objekte nego u hotele, a procijenio je i da bi život na selu pridonosi većem osjećaju povezanosti među međunarodnim konkurentima. Zanimljivo je da su objekti u prvim olimpijskim selima uklonjeni nakon završetka Igara.
Tek je 1952. godine, kada su se Olimpijske igre održavale u Helsinkiju u Finskoj, a imali su čak dva olimpijska sela, odlučeno da se dio objekata koristi i nakon završetka natjecanja. Bile su to prve Olimpijske igre na kojima je Olimpijsko selo izgrađeno s idejom da se objekti i prostori sačuvaju i koriste nakon natjecanja, piše slovenski Dom in Vrt.
Nakon terorističkog napada na Olimpijske igre u Münchenu 1972. godine, planiranje olimpijskih sela uglavnom je bilo usmjereno na sigurnosne elemente. Tako su sela sve više postajala privatnija, odnosno relativno odvojena od javne sfere. Tijekom posljednjeg desetljeća pojačane su stroge sigurnosne mjere, što znači da je strogo ograničeno tko uopće može ući u Olimpijsko selo.
U posljednjih dvadesetak godina gradovi domaćini sve su više zabrinuti kako zadovoljiti zahtjeve održivosti izgradnjom ovako velikih naselja, a glavna vodilja su koristi koje će stanovnici grada domaćina imati od tih objekata nakon Igara. Stoga se već prilikom planiranja olimpijskih sela vodi računa i o ideji revitalizacije napuštenih i zapuštenih područja te želji za održivošću. No, pokazalo se da to, nažalost, često ne zaživi u praksi.
Prve Olimpijske igre s naglaskom na ekološku održivost održane su u Sydneyju 2000. godine, a taj je trend nastavljen i u Londonu 2012. godine s vizijom urbane regeneracije i naglaskom na korištenju zelenih površina za sportska događanja. Valja spomenuti i Peking 2008., kada se puno govorilo o Ptičjem gnijezdu, poznatom po prirodnom sustavu ventilacije...
I ovogodišnje, netom završene, Olimpijske igre u Parizu, društveno su odgovorne i usklađene s načelima održivog razvoja, s ciljem da se sve građevine prenamijene i nastave koristiti. Olimpijsko selo na spoju tri predgrađa: Saint-Denis, Saint-Ouen i Ile-Saint-Denis, nastalo je prenamjenom nekadašnjih ruševnih industrijskim objekata u nove, izgrađene prema ekološkim standardima, a primilo je čak 11.800 sportaša. Dio novih zgrada građen je od drva i recikliranih materijala, čime se, prema procjenama, smanjio ugljični otisak projekta za 30 posto po kvadratu, dio krovova opremljen je solarnim pločama, a dio vrtovima čiji je cilj kreirati dodatnu izolaciju i doprinijeti boljoj kvaliteti zraka. Investirano je i u geotermalni sustav hlađenja. Također, dugi, ravni otvori koji su vodili do Seine ostavljeni su između zgrada kako bi se formirali zračni tuneli s ciljem dovođenja svježeg zraka što dublje u unutrašnjost sela. Nakon Igara, cijeli bi kompleks, tijekom manifestacije opremljen s oko 3000 apartmana s ukupno 14.250 kreveta izrađenih od materijala koji se kasnije mogu reciklirati, trebalo postati urbani kvart s velikim utjecajem na zaštitu okoliša i poticanje bioraznolikosti.
No, ovom urbanom regeneracijom došlo je do prisilnog iseljavanja lokalnog stanovništva, velikim dijelom migranata, koji su morali pronaći nova privremena prebivališta. To je podiglo veliku političku prašinu jer su zagovornici ljudskih prava optužili francuske vlasti za diskriminaciju i gentrifikaciju, što može dovesti do prisilnog raseljavanja najugroženijih ljudi s tog područja. No, država se s druge strane hvalila da će od ove nove, ekološki prihvatljive četvrti čak 6000 stanovnika imati koristi, a sadržavat će i dvije škole, hotel, javni park, trgovine i urede te zasađene površine za pješake i nemotorna vozila. Također, najavljeno je kako će stanovnicima ostati na raspolaganju između 3000 i 5000 novih socijalnih stanova, čime bi se nastojao riješiti problem stambene krize u Parizu.
Ipak, slična obećanja o izgradnji pristupačnih stanova dana su i prije Olimpijskih igara u Londonu 2012., ali je izvješće BBC-ja iz 2022. pokazalo da je tek 200 kuća iz tadašnjeg olimpijskog parka, od sagrađenih 9000, ponuđeno po najjeftinijim cijenama najma. Propala su i obećanja o više od 10.000 socijalnih stanova u Ateni, gdje su se 2004. održavale Ljetne olimpijske igre, pa i u Rio de Janeiru (OI 2016. godine).
