RECENZIJA RESTORANA TAČ: ''Ovdje se jede fina hrana u opuštenom ugođaju. Nije ni čudno što imaju vjernu publiku!''

U ResTAČ sam otišao po zadatku, neopterećen ranijim iskustvima jer iz potpuno neshvatljivih razloga nisam nikada prije posjetio taj restoran na vrhu zagrebačkog Vrhovca. Brojni prijatelji i znanci česti su gosti Tača, a i samo je mjesto dovoljno puta spominjano kao oaza domaće kuhinje ili lokal u koji hodočaste poznate javne osobe. Sve to zajedno bilo mi je vrlo intrigantno i upućivalo na zanimljivu dogodovštinu koju treba doživjeti čim prije, ali ujedno i ‘ispraviti nepravdu’ učinjenu i dalje neobjašnjivim ignoriranjem tog prilično popularnog mjesta.

CROPIX

Čime to ovaj od centra udaljeni lokal na brijegu doista i zaslužuje, ostalo mi je uvjeriti se i osobno. Restoran je obiteljski ugostiteljski pothvat Vesne i Tihomira Miletića i njihovih sinova. Takav pristup je u ozbiljnom restoraterstvu čest i još češće uspješan, o čemu može svjedočiti i dvadesetak godina ovog u stvari podsljemenskog restorana. Tač i njegova zatvorena terasa za nedjeljni ručak bili su puni, što me odmah razveselilo, jer mi je užitak blagovanja u punom restoranu uvijek bolji. Nažalost, to ponekad u nedovoljno organiziranim restoranima nosi probleme u servisu, što će se i ovdje na kraju pokazati.

Kućnu atmosferu kojom unutrašnjost odiše naglašava gomila parafernalija poput starih gramofona, radija, fotografija i sitnog dekora. Labirint prostorija i hodnika govori o improvizacijama u prostoru, no ujedno pridonosi i jednoj neobičnoj, ali ugodnoj atmosferi. U Restaču se uobičajeno jelovnik dogovara s konobarom, što je važna stavka kada se radi o mjestu koje se trudi služiti svježe namirnice u sezoni. Divlje su šparoge upravo počele nicati pa me nije čudilo da su nam najprije ponuđeni i fuži i fritaja. Trebam ipak spomenuti da bi u današnje vrijeme kućnih laserskih printera praktičnije bilo imati i otisnute dnevne jelovnike, kao što to rade mnogo neugledniji restorani. Službeni pak jelovnik restorana na kojem su inzistirali za susjednim stolom, pa onda i ja, pogotovo ne služi na ponos. Radi se gotovo o uredskom registratoru s dva roza papira i nešto jela u hrvatskoj i engleskoj varijanti.

Ne mislim da je cjepidlačenje u ozbiljnom restoranu očekivati i ozbiljnu kartu jela. Srećom je na stol odmah stigao odličan svježe pečen kruh, i to dvije vrste. Uz solidno maslinovo ulje koje smo ulili u za to pripremljene vrlo simpatične posudice, početnu je gladnu nervozu zamijenio kratak dogovor za ručak. Juha od jeruzalemskih artičoka (čičoka) bio je moj prvi odabir. Ta me tamna juha ugodno iznenadila okusom. Ovo jednostavno jelo od gotovo zaboravljene namirnice, koja doživljava trenutno svoj hrvatski preporod, bila je krasna kremasta uvertira za nastavak nedjeljnog užitka. Fuži sa šparogama za moj su ukus podbacili, jer su i šparoge (volim ih hrskave!) i tijesto bili trun prekuhani, s čime se nisu složili moji ostali sustolnici.

Zato su me prepelice kao glavno jelo oduševile. Malene su ptice prekrivene listićem pancete bile dobro pečene, lijepo začinjene i izvrsno se složile s odličnim umakom od poriluka i šumskih gljiva u kojem su uz tortice palente bile poslužene. Probao sam i komadić mekanog i sočnog pečenog kozlića, a okom uhvatio i savršeno pripremljeni (medium to rare) veliki komad bifteka. Topla pita od jabuka sa sladoledom od vanilije za desert, zaslužuje visoke ocjene za aromu, prhkost tijesta i prezentaciju. Nešto niže kvalifikative pridodajem štrudli od ricotte, koja je ostala malo nedorečena, kakva je uostalom po meni baš i sama ricotta.

Čini se da je za taj desert potrebno jače posegnuti za aromama poput korice limuna, vanilije ili pak grožđicama muškata. Prvo vino koje sam pokušao naručiti s inače solidno raznolike vinske liste nisu imali, no moje malo razočaranje uvelike je ubrzo odagnao konobar. Na pitanje što se toči na čaše, njegov je kao iz topa odgovor bio: “Recite samo što vas zanima i to ćemo otvoriti.” Crljenak Punta Skala Kraljevskih vinograda prikladno je pratio tamne umake i pečeno meso koje smo jeli. Usluzi, nevoljko, dajem nižu ocjenu zbog ukupnosti servisa, jer glavno je jelo stiglo nakon sat i trideset pet minuta s pogrešnom salatom i bez naručenog priloga (čimulice).

Umjesto zaključka priznajem da sada jako dobro razumijem vjernu sljedbu stalnih gostiju ovog restorana, koji spremno praštaju poneki promašaj na račun cjelovitog doživljaja i ugodne im poznate atmosfere. Uz spomenute nedostatke koje je ustvari lako otkloniti, u Taču se uglavnom jako fino jede, u vrlo opuštenom ‘homie’ ugođaju. No morate biti spremni to i platiti.

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!