PUTOPIS: KADJAROM KROZ NORVEŠKE fjordove do grada Alesunda, poznatog i kao Venecija sjevera

Svakakvih smo se čudesa nagledali šest se dana vozeći cestama kroz morske rukavce koji ponekad prodiru i do 200 kilometara u kopno najsjevernije zemlje Europe, i to što prirodnih, što načinjenih ljudskom rukom. A kad smo već stigli tako daleko, do naj norveških fjordova, moj suputnik, fotograf Ivan Lacković i ja, prije povratka u Oslo, za kraj smo odlučili posjetiti Alesund, grad od kojih pedesetak tisuća žitelja, čiji su nam obilazak u Norveškoj baš svi preporučili kao nezaobilaznu destinaciju.

Dakle, u Alesund ili Veneciji Norveške, kako ga još nazivaju u turističkim brošurama, odlučili smo se tamo odmoriti nakon uzbuđenja koja su nas dočekala u divljini fantastičnog ambijenta fjordova, na vrtoglavoj planinskoj cesti Trolove ljestve, koju mnogi nazivaju najdramatičnijom cestom Europe i uspoređuju s poznatim talijanskim Passo dello Stelviom i rumunjskim Transfagarasanom, a potom i na prekrasnoj Atlantskoj oceanskoj autocesti, po uglednom britanskom Guardianu najljepšoj cesti za vožnju u cijeloj Europi te, na koncu, i kroz zastrašujući Atlantski tunel koji nas je odveo ispod oceana. Sve redom istinskim remek-djelima norveške cestogradnje.

Foto: Ivan Lacković

Do Alesunda nas je od Kristiansunda, gdje smo prenoćili, djelilo tek oko 150 kilometara ceste i jedna trajektna linija iz Moldea na skupinu otočića gdje je smješten, pa smo naš pouzdan Renault Kadjar prvi put točili do vrha za, preračunato u naš novac svega 10 kuna i 40 lipa po litri dizelaškog goriva, a vožnja do Alesunda prometnula se, ponovno, u ležerno krstarenje po lokalnoj dvotračnoj magistrali, koja je tako uobičajena tamo u nordijskoj divljini. Vožnja se tamo uvijek odvija u sporom ritmu, prema ograničenjima, kojih se svi striktno drže kao pijani plota, premda policije nema baš nigdje, barem ne one u uniformama. Ali zato ima policijskih kamera, na svakih pedesetak kilometara.

Užitak je bio i ploviti trajektom (koji smo platili 120 kuna za relaciju pet puta dulju od linije Prizna - Žigljen, koja ljeti toliko stoji za auto s vozačem), a kojem smo uživati i u super atraktivnom ambijentu fjordova, veličanstvenih morskih rukavaca okružnih visokim planinama. Sve do Alesunda imali smo stoga osjećaj kao da se vozimo kroz neki prirodoslovni muzej na otvorenom, a već i prvi susret s gradom smještenom na otočićima dao je naslutiti da smo došli na doista posebno mjesto. Toga dana vrlo užurban, s velikim prometom i brojnim pješacima u centru i luci, dao nam je do znanja da su do njega upravo stigla dva golema kruzera i iz svojih utroba pustili vojsku turista, uglavnom Azijata, koja se razmiljela savršeno čistim u urednim središtem grada, krcatim trgovinama, kafićima i restoranima.

Usto, brojni kanali u centru (gdje lokalci parkiraju svoje brodice ili plove njima) doista podsjećaju na talijanski grad na vodi, premda znatno manji, pa je i posve razumijemo zašto je baš on nazivan jednim od najljepših gradova Norveške i Venecijom sjevera. Taj grad odlikuje i veličanstvena arhitektura, kakva se ne može vidjeti ni u jednom drugom norveškom gradu, a razlog tome je činjenica da je krajem 19. stoljeća grad izgorio do temelja, pa je potom nanovo izgrađen u modernom secesijskom stilu, s građevinama bogato ukrašenim raznoraznim tornjićima i raznobojnim ornamentima na fasadama, što ostavlja vrlo šik dojam, posebno u odnosu na inače strogu nordijsku arhitekturu u drugim mjestima.

A osim što je nezaobilazna točka za turiste sa kruzera i sve one koji putuju u Norvešku u drugim aranžmanima, Alesund je i važno ekonomsko središte, točnije najvažnije ribarsko središte cijele Norveške, pa smo i mi tako tamo na preporuku lokalaca pojeli ukusan i ne preskup riblji zalogaj u lokalnoj gostionici u luci, a Karađorđevu šniclu, ćevapčiće i pljeskavice koje je u ponudi imao maleni obližnji restoran, očigledno u vlasništvu nekog "iz regiona", ipak smo odlučili ostaviti za neku drugu priliku, premda su nam zazvučalo vrlo zanimljivo.

Kasnije smo posjetili i atraktivan Atlantic Sea Park u obližnjem Tuenesetu, koji je ujedno i najveći slani akvarij u svim zemalja sjeverne Europe, koji nam je ponudio izravnu mogućnost promatranja morskog života sjevernog Atlantika. Što možete činiti kroz staklo, ali isto tako možete i navući i ronilačko odijelo pa roniti u društvu raznih morskim životinjama. To smo ovaj put propustili i radije u samo predvečerje dana odgulili 418 stepenica koje vode od centra do vidikovca iznad grada gdje se s točke Fjellstua pruža čudesan panoramski pogled na cijeli arhipelag, prelijep centar grada i Sunnmøre Alpe u pozadini.

Vide se odlično i rukavac Brosundet i most Hellebroa, koji usred grada spaja dva otoka na kojima se rasprostro, Aspøy i Nørvøy. Taj most je ujedno i glavna turistička točka grada s najvećom gužvom, pa smo se i mi spustili na ulice gdje se upravo održavao neki međunarodni sajam gastronomije, gdje se na brojnim štandovima mogao kušati svašta, od grčke, meksičke pa sve do talijanske i tajlandske hrane Kasnije se masa raštrkala po brojnim kafićima i pubovima, a mi završili u popularnom trendovskom lokalu Hoffmann grill & Coffee-house, gdje smo svjedočili nama neobičnoj zabavi mladih Norvežana, kvizu koji je vodio pomaknuti voditelji i DJ u istoj osobi, u kojem ekipe uz obilje alkohola zajednički odgovaraju na postavljena pitanja, a ona s najboljim znanjem na kraju večeri sve što je popila - ne plaća.

S obzirom na cijene alkohola u kafićima i restoranima, koje su čak i za norveški standard dosta visoke, nismo se čudili dok smo sa šanka promatrali koliko se svi trude da da budu najbolji… A vjerojatno i sami možete samo zamisliti kako su ti mladi Norvežani i Norvežanke izgledali kad su iza ponoći milili već opustjelim ulicama. Nas su još jednom podsjetili kako je upravo alkoholizam uz depresiju označen kao najveći problem društva u toj zemlji iznimno visokog standard, s malo više od pet milijuna stanovnika na podruju veličine pet Hrvatski, gdje su zimi dani izrazito kratki i depresivni.

Idućeg dana još smo se malo zadržali u ovom biseru smještenom među fjordovima, pa se potom uputili prema početnoj točku našoj putovanja, 560 kilometara udaljenom glavnom gradu Oslu. A i ta je vožnja potrajala, jer smo odlučili da vožnja kroz ovu prekrasnu zemlju netaknute prirode, domovinu slavnog slikara Edvarda Muncha, potraje što dulje, da što više uživamo u vožnji krivudavom cestom, koja kroz morske zaljeve do jednog od najpoznatijih i najljepših fjordova, 16 kilometara dugog Geirangera.

Na koncu nam je u malenoj sobici aerodromskog hotela bilo je vrlo teško zbrojiti sve dojmove sedmodnevnog putovanja, no jedno je sigurno - svakom tko voli prirodu, netaknutu i divlju u fjordovima te nestvarne svakako preporučujemo da barem jednom u životu u tijekom ljeta posjeti Norvešku. Nama je to uvelike olakšao novi Renault Kadjar 1.6 dCi sa 130 konjskih snaga i pogonom na sve kotače, koji se dokazao okretan i spretan u svim situacijama, ali i pravi štedljivac, jer smo na kraju avanture u kojoj smo prešli 2500 kilometara utvrdili da nam je prosječno trošio svega 5,8 litara goriva...